Iskrenost u djelima

Piše: Zejd Špijodić

Za ispravnost djela potrebno je upotpuniti dvoje: namjeru/nijjet i sami način njegovog činjenja. Ponekad se može činiti kako je neko djelo ispravno, ali je ono suštinski manjkavo, zbog sporne nakane koja je bila prisutna kod čovjeka. S druge strane, pojedinac može imati plemenitu namjeru, ali ako je njegov metod/pristup pogrešan, pitanje je kakve će posljedice proizvesti određena radnja.

U Kur’anu se kaže: “I obraćajte se samo Njemu kad god obavljate molitvu, i molite Mu se iskreno Mu ispovjedajući vjeru!” Iz ovog ajeta jasno je kako je dopušteno činiti djela samo radi Allaha, dž.š., a ne odanosti ličnostima, ideologiji ili težnje za kojekakvim koristima. Shodno rečenome, beskompromisna iskrenost je neisključiva. U jednom hadisu Poslanik, a.s., rekao je: “Allah prima samo ona djela koja su iskreno, u Njegovo ime i radi Njegova zadovoljstva, učinjena.”

Postići iskrenost i održati takvo stanje nije nimalo lahak zadatak. Istaknuti i pobožni muslimani nerijetko su se pribojavali za svoj nijjet, premda su nepokolebljivo istrajavali u izvršavanju dobra. No, kakav poraz bi za čovjeka predstavljalo saznanje da su mu djela poništena, jer ih je činio iz nečistih pobuda! Stoga, kad je Sehl upitan o onome što je nefsu najteže postići, on je dao kratak odgovor: “Iskrenost, jer njemu u iskrenosti nema mjesta.”

Kako insan ne poznaje gajb (nevidljivi svijet), on sebi ne smije dati za pravo procjenjivati tuđe namjere. Tačno je kako se nerijetko pribjegava djelima koja ne počivaju na plemenitoj namjeri, što je katkad očito, a možda će, u nekim okolnostima, i sam njegov izvršilac priznati svoju pogrešku. Bez obzira na to, pozabaviti se svojim životom daleko je prioritetnije, naročito ako ni naš cilj nije podstaći nekog da popravi svoju nakanu, već puko iznalaženje tuđih mahana i slabosti. Ni Poslanik, a.s., nije dozvoljavao svojim drugovima da zaviruju u srca drugih. Umjesto toga, insistirao je na djelovanju shodno vidljivim učincima, kako se ne bi ugrozilo nečije dostojanstvo.

Nije ni najmanje čudo što je jedan od najpoznatijih i najnavođenijih Poslanikovih hadisa onaj kojim se kazuje da se djela vrjednuju prema namjerama, te da čovjeku pripada samo ono što je naumio. Komentirajući ga, neki su ga učenjaci opisali kao četvrtinu vjere, a postoje i djela koja otpočinju ovim hadisom, čime autori žele skrenuti pažnju na iskrenost vlastite namjere. Za Ahmeda b. Hanbela, ovaj hadis je jedan od tri na kojima se baziraju osnove islama.

Obaveza svakog ponaosob je da pažljivo propita svoju namjeru prije ulaganja napora i pristupanja djelu. Kaže se da su upitali nekog starijeg čovjeka o tome zašto uvijek klanja u prvom safu. On je odgovorio: “Ja idem u džamiju radi Gospodara, a u prvi saf radi ljudi.” Šteta je da bilo koje djelo bude umanjeno (ili potpuno odbačeno) zbog pojedinčevog nezrelog odnosa spram njega. Čin čiji temelj nije iskrena nakana je, u biti, onaj koji pripada licemjerima. Allah, dž.š., u suri Et-Tevbe za njih kaže: “Prebivalište njihovo bit će Džehennem, a užasno je to krajnje odredište!”

Neka se čovjek nipošto ne dovede u situaciju da podcijeni valjanost namjere. Ponekad je teško zaštititi je od pokvarenosti i dvoličnosti. Jasno je kako se, hvala Bogu, neprestano čine pohvalna djela, ali se ne zna šta stoji iza njih. Odnosno, na čemu ona počivaju. Čovjek je kadar prosuđivati jedino sopstveni nijjet, pa neka zna da ga može prikriti pred ljudima, dok pred Allahom, dž.š., zasigurno ne može.