Piše: Zerisa Pleh
Niotkud me jučer okrznu, u sred marta, tek toliko da ga osjetim – miris lipe na jastuku. U sred onog ranog, prohladnog marta što vuče se eto, čitavu vječnost, ne da ti da ga smjestiš ni u jedno doba i prohuja kraj tebe nečujno, pa čim prve zrake kaldrmu ogriju, zaboravu ostaviš i da je postojao. Samo ja sam ga, čini mi se i zapamtio. Ni mene se ne bi to njegovo kolebljivo ludovanje naročito ticalo, samo da nije tako dubok trag, kao produktom puke slučajnosti, za njim ostajao. Da iznova me nije tamo, odakle sam davno pobjegao, zalud vraćao.
A nisam ga Bog zna šta ni volio. Bio mi je čak pomalo i mrzak, nevoljno sam ispraćao sve što je nosio, gubeći i najmanju naklonost, sluđen neizvjesnošću kojom je zračio. Bio sam već svikao da od njeg očekujem sve. Mogao je donijeti bilo šta, a donosio bi uvijek ono čemu sam se najmanje nadao. Čas sunce, čas kišu, čas vjetar, čas neku okorjelu uspomenu, zakopanu u sjenama vremena kojes sam, sebi lažem, zaboravio. Tako mi i sinoć donese, neslućen miris lipe pod prozorom.
Tišina se već bila uveliko nadvila nad gradom, usnuo od noći, samo vjetar se vrpoljio kroz mrak. Titrala je u rukama nemoć, opipljiva i snažna, već umoreno tijelo savladavao nemir. I nebo je kao mrtvo mirovalo, samo su još blijede sijenke na izdisaju, sneno lelujale pod mjesečinom. Već sam bio hodnicima sna zagazio, kad zapahnu me, nepogrješivo i trajno, njen miris na jastuku. Gotovo da sam osjetio kako joj se grane pod vjetrom povijaju. Drhte srebrni listovi, biserne im suze mjesto cvjetova, pa glasno jecaju. Odjednom, bio sam posve budan, rastrgnut između prošlosti i stvarnosti, sponama čvrsto vezan za oboje, pa ipak ni posve mrtav, a ni posve živ. Zalud su drhtale ruke, zalud žudile da oživotvore puki san.
Od srebrne lipe nije bilo ni traga, ostala je samo živa slika, kako je ono davno nekad, pod prozorom moje sobe mirisala. Kako je, u zaboravljenom selu mome, nekoć listala. Ležala je, nasred livade uz trošnu kuću, granama mjesto ruku pružajući svakom đah hlad đah utjehu. Pod njom sam svu svoju mladost ostavio. Sve drago, pod njom ukopao. Miris joj nikad nisam zaboravio.
I k'o da sad je gledam, raskošna i pitoma grane zemlji povila. Ta je moja lipa samo na bajram cvjetala. Čim zamre košava, miris njen, kao prvi vijesnik djetinje radosti zadnje dane ramazana odbrojava. Dvadeset smo bajrama u njenom hladu bajramovali. Svaki se bajram pod njom okupili. Pod njom smo se, zadnji put i rastali. I sad, kao da je tu, kao da gleda me stara lipa, očima djeteta što sam ga davno od sebe samog sakrio. I samo na tren, sklopit ću oči. Odjeknut će glas mujezina s munare. Negdje, u zaboravljenom selu, dječak će sa ocem u džamiju krenuti. Negdje tamo, zaboravljeni dječak, u novom bajramskom odjelu, prvi će gorak okus kahve osjetiti. I svi će njegovi, davno zaboravljeni biti tu. Nad njim, cvjetat će srebrna lipa. Mirisat će bajram na koševinu. Ali sela više nema. Ni lipe više nema. Ni koševine nema. Ni dječaka više nema. Ostat će tek pusta želja…još jedan jedini bajram pod lipom
