Piše: Nedžma Maksumić
Kako u jednom kraćem osvrtu predočiti čudnovatost Kur’ana, veličanstvenost njegovih riječi, živopisnost njegovih izraza, kada je svaki naš pokušaj da to jezikom čovjeka u potpunosti predstavimo nedostatan. Knjige i biblioteke nastale su u pokušaju da protumače Kur’an i svakako da treba odati počast velikim mufessirima ali nećemo nikada imati dovoljno pera niti tinte, kako bismo iscrpili Objavu, kako nam to naš Gospodar poručuje. Možemo samo pokušavati, a pokušavati moramo, jer nam je znano kur’ansko pitanje “pa ima li koga ko bi pouku primio?” (Al-Qamar, 17). Kur’an u odnosu na sve prethodne Božije objave ostaje čovječanstvu svevremenski dar, na što možda najjasnije ukazuje ajet iz sure Al-Kahf i riječ qayyiman, “ispravan”. Ovdje ćemo početak te i prethodne sure pokušati povezati i ukazati na svevremensku vrijednost Kur’ana.
Gospodar govori o Knjizi i kaže da je objavio “ispravnu, da teškom kaznom, koju će On dati, opomene, a da vjernike koji čine dobra djela divnom nagradom obraduje” (Al-Kahf, 2). Ako se vratimo na drugi ajet prethodne sure uočit ćemo povezanost, ne samo kada je u pitanju Knjiga, kitab, već i posebna veza između muslimana i sinova Israilovih koja se može uočiti u prvom ajetu sure Al-Isra’, kada je prikazan poslanikov put iz Mekke u Jerusalem.
Povezanost je predočena i u hadisima, a možemo je uvidjeti kroz našu historiju i trenutnu situaciju na Istoku. Knjiga objavljena Musau a.s. je namijenjena jednom narodu dok je Knjiga objavljena poslaniku Muhammedu a.s. objavljena svim narodima. Kontrast prisutan na počecima spomenutih sura samo je jedan od izvanrednih primjera koji ukazuje na posebnost kur’anskog izraza. Naime, u nastavku sure Al-Isra’, primjećujemo da se riječ Kur’an ponavlja a ona se u cijelom Kur’anu najviše spominje upravo u ovoj suri.
U prvom ajetu sure El-Kehf oslovljena je kao Knjiga a to opet ukazuje na posebnost i njen bezvremenski značaj. Ono što je također znakovito jeste to da se u prvim ajetima ovih sura Poslanik a.s. ne oslovljava vjerovjesnikom ili poslanikom, već robom, a po našem uobičajenom mišljenju to je riječ koja označava niži položaj. Gospodar kao da poručuje da je upravo suprotno jer kada je Poslanik boravio u blizini Božijoj, dostigao ono što nijedan drugi čovjek neće nikada dostići i bio počastovan knjigom, tada je bio oslovljen kao rob, ‘abd.
Toliko pouka nudi kur’anski tekst, tekst koji je stilistički, lingvistički, literarno izvanredan. Teško je završiti bilo koji osvrt započet na temu Kur’ana ali možda je najbolje završiti zahvalom Gospodaru koji nas je počastio tom savršenom knjigom. Nju čitamo i u posljednjem ajetu sure Al-Isra’, dok prvi ajet naredne sure, Al-Kahf, počinje riječima “Hvaljen neka je Allah”.
