Život
Život je borba
i to istina mora biti.
Potvrđuju je drevni filozofi.
No borba žuljeva krvavih za
prepečenom korom lakša je
od borbe ruku što čizme lakovane glade.
Oni to ne vide, i već su borbu izgubili.
Život je tajna.
Ono što znadoh sad, evo, ne znam,
a ono što ne znadoh, ne znam još više.
I stvari što ih u malom prstu imam –
velo skriveno preko lica nose,
pa ni sitni cvijet s livade ne poznam.
Za koga on je lijep?
Kome, ustvari, miriše?
I ono što od žile kukavice bliže mi je
ja ne poznam, a pred nosom mi je.
Život je varka.
Dok gledamo jedan drugog,
mi se ne prepoznajemo.
Reče mi da nije ono što jeste,
već da jeste ono što nije.
Gledao sam sljepoću i slušao gluhoću,
jer vazda nam je drago ono što se nikad
nije bilo kadro ostvariti.
Danas sam htio biti onaj jučerašnji,
pa shvatih – taj, ni juče, ja bio nisam.
Život – on je ništa.
Praznina, postojeće nepostojanje.
I s borama, ožiljcima i sočnim sjećanjima,
koja se čovjeku hinjski uvlače pod kožu,
nanovo i sam uz spoznaju sjedim –
baš kako bih sjedio i bez nje.
Autor: Tarik Kohnić
Zaboravljeni pjesnici
Dozivam uskovitlane sjene
Poeme u daljini, zagrljene
I riječi gotovo zaboravljene
Pred prag duše ostavljene.
Osluškujem pjesnike ljubljene
Glasove nijeme, izgubljene
Zaboravismo svjetove rečene
Pjesnike naše, ogorčene.
Naše su misli nedorečene
Od svake smjelosti spriječene
Poslije naviranja, misao nestane
A smisao njen živ ne osvane.
Milujem vam riječ, osjećaje trajne
Vaše svjetiljke uzgorjele, sjajne
Što umije samo da posustane –
Poslije vaše tačke teško ustane.
Radujem se tebi, živahni dane!
Čitatoče nježni, duše odane
Prigrli riječi njihove prostrane
Što liče na pramaljetne grane.
Zato buknite, riječi zatvarane
Drhtite duše, plamom očarane!
I ne zaboravite pjesnike snene –
Stihom se svakim smrt iz smrti prene.
Autorica: Nedžma Maksumić
Sud
Dok tjeskoba moju dušu
i večeras osvajački obuzima,
ne mogu, a da se ne čudim
što mi se pravo na ljubav oduzima.
Ma koliko puta da krenem
uz tih tajni stepenice,
ko da me s njih iznova nešto
uvijek obori netremice.
Na kraju leta prema ambisu
jazom otvorim oči svoje;
ugledam vlak, a u njem vojska,
pjesnike ko pokunjeno klasje broje.
Šalju ih sve do jednoga
u logor riječi i mašte tupe –
osuđene, a vidjeli nisu ni porote
ni suda ni optuženičke klupe.
Hoću li i ja zadužiti vagon,
gdje o dokazima neprestano bruje,
dok iz svezaka podižu se stihovi,
pa u rojevima uplašeno zuje?
Brzo zatim nađoh sebe
u skupini onih iz čije glave
svjedoci nisu ni izašli,
a već ih po postupku dave.
Autor: Armin Arnautović
Besjeda na litici
Lokalni poznavalac obližnjeg stijenja
strastveno kazuje –
ispod vas je ponor koji vodi u pakao.
Sjedio sam mirno motajući
život u rikverc.
(O ne, pa to nije moj život!)
Kad god bi se neki entuzijastični nemirnik
približio ivici litice,
valjda pokušavajući uvući zvjeroviti ambis
u svoj želudac,
govornik bi se namrštio i podsjetio ga
da ne prelazi „označenu crtu.“
Poslušna janjad bi se obzirno vraćala
tamo gdje je ostatak grupice
šaptao kajanja u njedra studenog vjetra.
Samo je jedan buntovnik
neustrašivo prekoračio crvenu crtu,
na opšte čuđenje i otegnuti muk svih nas.
Onda je skočio s tjemena litice
bez mrve dvoumljenja.
Ali, nije pao, nije se izgubio u ponoru.
Umjesto toga – poletio je.
Autor: Zejd Špijodić
