Piše: Zejd Špijodić
Jedan od velikih neprijatelja Musaa, a.s., bio je čovjek imena Karun, poznat posebno po svom neuobičajeno golemom bogatstvu. U Kur'anu, u suri El-Kasas, stoji da je posjedovao mnoštvo blaga, a ključeve za njega morala je nositi grupa snažnih ljudi. Musaove pristalice iz njegova vremena opominjale su ga da se ne uzdiže, na što se ovaj nije obazirao. Kako čitamo u ajetima, on je tvrdio da je svoje imućstvo ostvario vlastitim znanjem, odnosno, mimo pomoći i milosti Božije. Pošto je tako nadmeni stav pogrešan, opomenut je Allahovom, dž.š., svemoći, Koji je neke od prijašnjih naroda potpuno uništio.
Jedne prilike se pred svojim sunarodnicima pojavio posve nagizdan, što je mnoge svjedoke njegovog luksuza potaklo da izuste kako maštaju o istom, tj. o prolaznim dragocjenostima, s kojima se čovjek rastaje puno ranije nego što misli. Kazali su: „Ah, da je i nama ono što je dato Karunu! (…) On je, uistinu, presretan.“ Učeni i osviješteni su im uzvratili podsjećanjem na Allahovu vječnu nagradu koja je bolja od zemaljskih počasti. Kazivanje se završava opisom Karunova poraza; on je, u svom raskošnom domu, u zemlju utjeran, pri čemu niko od ljudi nije bio kadar da mu olakša i spasi ga, a sve neznalice koje su u njemu vidjele uzora vrijednog divljenja bjehu sačuvane spomenute strahote, time što ih je zaobišlo obilje darovano Karunu, nevjerniku.
Što se tiče rulje koja nije raspolagala ni približno onim čime je počašćen Karun, naučila je bitnu lekciju, i uvjerila se u to da Allahove, dž.š., prijetnje nisu uzaludne. On iskušava insana težnjom za materijalnim vrednotama, pri čemu se mnogi strovale. Zanimljivo je kako nam Allah, dž.š., poručuje, na početku ovog kazivanja, da ne zaboravimo svoj udio na ovom svijetu. Zabranjuje se činjenje i podržavanje fesada, nereda. U islamu siromaštvo nije vrlina, ali je cjelokupno bogatstvo u rukama nevjernika samo prašina. Za razliku od njih, pravovjerni nastoje zaslužiti Božije zadovoljstvo pomaganjem drugih.
U suri El-Bekare čitamo: „Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo za vas. Allah zna, vi ne znate.“ Čovjek nije poznavalac nevidljivog svijeta niti budućih događaja. Jasno je da ljudi iz ranijeg kazivanja ne bi poželjeli bolnu smrt i kaznu na budućem svijetu, ali su se, opčinjeni Karunovim sjajem, približili obome rečenim željama. Ipak, Allah, dž.š., zaštitio ih je i poživio, a osiljenog bogataša im je ostavio kao primjer.
Pored ovog kazivanja, Karun je u Kur'anu spomenut još dva puta, oba uz Faraona i njegovog uglednog pomoćnika Hamana. Sva trojica su, na svoj način, odvraćali Musaa od njegove misije, bespovodno kažnjavajući njega, brata mu Haruna, i ostale vjernike toga doba. Govorimo li o Karunu, neki mufessiri su zabilježili da je on isprva poznavao vjerozakon i učio Objavu (Tevrat), ali ga je zaljubljenost u dunjaluk pretvorila u nemarnika, i na koncu, poricatelja Istine.
Čovjek je dužan paziti na koga se ugleda i čemu stremi. Kur'anski je princip da Allah, dž.š., olakšava svakome njegov put i daje mu ono što mu je prioritet. Tako se kaže, u suri Eš-Šura: „Onome ko bude želio nagradu na onom svijetu, umnogostručit ćemo je, a onome ko bude želio nagradu na ovom svijetu, dat ćemo mu je, ali mu na onom svijetu nema udjela.“ Sličnih navoda u Časnoj Knjizi ima još nekoliko. Dakako, Gospodaru svjetova nije nikakva poteškoća dati bilo kakvu počast ma kome na ovom svijetu, ali se čini da čovjek nikad ne može biti posve siguran šta će ga uzdići, a šta poniziti. Karun je prevario samoga sebe, i zato je u Kur'anu njegov slučaj baška istaknut, kao opomena, kao povod za samoobračun.
