Kairska deklaracija o ljudskim pravima u Islamu

Priredio: Omer Šabanović

Ovaj dokument koji je najupečatljiviji pozitivni refleks djelovanja Organizacije islamske konferencije u moderno doba jeste Kairska deklaracija o ljudskim pravima, koja dolazi deset godina nakon usvajanja Opće povelje o ljudskim pravima u islamu. Opća povelja o ljudskim pravima u islamu predstavlja prvi savremeni značajniji pokušaj islamskih učenjaka da odgovore na brojne debate o nespojivosti islama i ljudskih prava i nema snagu međudržavnog akta. Za razliku od ove povelje, Kairska deklaracija o ljudskim pravima usvojena je od strane međunarodne organizacije, priznate u svijetu, i ima snagu međunarodno priznatog akta.

XIX islamska konferencija ministra vanjskih poslova (zasjedanje o miru, međuzavisnosti i razvoju) održana u Kairu, Arapska Republika Egipat, od 31.07 do 5.08. 1990. godine, usvojila je jedan relativno cjelovit pravni akt, poznat pod nazivom Deklaracija iz Kaira o ljudskim pravima, koja je u više navrata potvrđivana na potonjim skupovima ove organizacije.[1]  Ova deklaracija je izdata s ciljem da bude opšti vodič državama članicama na polju ljudskih prava.

U članu 1. ovog dokumenta određuje da sva bića čine jednu porodicu čiji su članovi povezani osjećajem pokornosti Jednom Bogu i jednom porijeklu od Adema. Kaže se također, da su “svi ljudi jednaki u pogledu temeljnog ljudskog dostojanstva, temeljnih obaveza i odgovornosti bez ikakave diskriminacije na osnovu rase, boje, jezika, pola, religijskog ubjeđenja, političke pripadnosti, društvenog statusa ili slično. Istinska vjera je garancija za povećanje tog dostojanstva uporedo s naporima za ljudskim savršenstvom. Sva ljudska bića su Božiji podanici, a Bogu najdraži među njima je onaj koji je najkorisniji ostalim Njegovim podanicima i niko nema prednost da nad drugim, izuzev na osnovu pobožnosti i dobrih djela.

Član 2. i 3. govori o životu kao Božijem daru i da se pravo na život garantuje svakom ljudskom biću. Dužnost je pojedinca, društava i država da zaštite ovo pravo odbilo koje povrede. Očuvanje ljudskog života tokom perioda koji je Bog odredio je obaveza koja je propisana šerijatom. U slučaju korištenja sile u slučaju oružanog sukoba nije dozvoljeno ubijati lica koja se ne bore kao što su starci, žene i djeca. Obaveza da se izvrši razmjena ratnih zarobljenika i organizuju posjete ili ponovno ujedinjenje porodica razdvojenih usljed ratnih okolnosti.

Član 4. i 5. govori o časti i porodici. Svako ljudsko biće ima pravo na nepovredivost i zaštiti svog imena i časti kako tokom života, tako i nakon smrti. država i društvo štitit će zemne ostatke i mjesta gdje je sahranjen. Porodica je temelj društva, a brak je osnova na kojoj se porodica formira. Ljudi i žene imaju pravo da sklapaju brak i nikakva ograničenja koja proističu iz rase, boje ili državljanstva ne mogu ih spriječiti da koriste to pravo. Društvo i država otklonit će sve prepreke sklapanju brakova i olakšat će bračnu procedure. Oni će osigurati zaštitu porodice i blagostanja.

Član 6. i 7. govore o pravu i žena i roditelja. Žena je ravna muškarcu u ljudskom dostojanstvu; ona ima određena prava i dužnosti. Ona ima vlastiti građanski individualitet i finanskijsku nezavisnost i pravo da zadrži vlastito porodično ime. Suprug je odgvoran za izdržavanje i blagostanje porodice. Od momenta rođenja, svako dijete ima pravo prema roditeljima, društvu i džavi, da mu se osigura odgovarajući odgoj, obrazovanje, materijalna, higijenska i moralna obaveza. I fetus i majka moraju biti zaštićeni i uživati posebnu brigu. Oba roditelja imaju određena prava u odnosu na svoju djecu, srodnici također imaju određena prava u skladu sa načelima šerijata.

Član 10. i 11. reguliraju prava na vjeru i slobodu. Zabranjen je bilo koji oblik prinude ili iskorištavanja siromaštva ili neznanja pojedinaca u namjeri da se prevedu u drugu vjeru ili u ateizam. Ljudska bića se rađaju slobodna i niko nema pravo da ih porobljava, muči, tlači ili iskorištava, jedino se Uzvišenom Bogu duguje pokornost. Narodi koji pate pod kolonijalnim jarmom imaju puno pravo na slobodu i samoodređenje. Sve države i svi narodi imaju pravo da očuvaju svoj nezavisni identitet i vrše kontrolu nad svojim socijalnim i prirodnim izvorima bogatstva.

Član 15. i 18. reguliraju pravo na imovinu i privatnost. Svako će imati pravo da posjeduje imovinu stečenu na zakonit način i da bude nosilac prava vlasništva bez štete za druga lica ili društvo uopšte. Eksproprijacija nije dopuštena izuzev kada to traži javni interes i uz plaćanje neposredne i poštene naknade. Oduzimanje privatnog dobra je zabranjeno izuzev kada je to neophodno i propisano zakonom. Svako će imati pravo da živi u sigurnosti za svoju ličnost, vjeru, porodicu, čast i imovinu. Svako će imati pravo na privatnost u obavljanju privatnih poslova u svojoj kući, u porodici, u pogledu svoga vlasništva i svojih odnosa.

[1] Enes Karić, Ljudska prava u kontekstu islamsko–zapadne debate, Pravni centar fond otvoreno društvo BiH, Sarajevo, 1996, str. 234.