Piše: Haris Huskić
Nebo
Slika na vodi
Četkicom od ružina drvceta
I konjskom dlakom
Bojama duše…
Poput slike na nebu
Slike koja se rađa
Slike koja živi
Slike koja plovi
Kroz čije boje
Prolaze zvukovi naja
Opijajući ih svojim čežnjama
Poslanih sa vlažnih usana…
Kroz čije boje
Se provlače pjesme
Malih, veselih lasta
Kada se kupaju, pred zalazak.
U čijim bojama
Odjekuju zvukovi halki
U kojima stvorenja svjetlosna
Veličaju Izvor Svjetlosti.
Čiju ljepotu
Opisuju pera
Plačući pri svakom pokretu
Puštajući svoje suze za svaku riječ.
Čiju ljepotu
U zanosu ljubavi
Slikaju zaljubljeni
Prskajući boje po vodi.
Da li ova stabla
Dokuče nebesku sliku
Ikada?
Svojim granama…
Barem jednim listom?
Ili se strovale,
Umorna od godina truda,
Dajući šanse drugima,
Dok umiru gledajući nebo?
A nebeska slika šuti
A nebeska slika plovi
I boje se miješaju
Poput boja na vodi.
Na putu
Koračam…
I sve bliže sam akšamu,
Prolazim pokraj slika,
Zabilježenih u pogledima
Stabla, kamena, prašine.
Cijenim da pamte i moju
Cijenim da će uvijek biti tu
Ovako dok koračam
Poput drugih
Poznatih, i nepoznatih meni.
Koliko je uzdaha
Vjetar odnio negdje…
A on to odnosi gdje treba
Vjetar to umije.
Zbog kojih je možda i lišće pustilo suze,
Kamen se zdrobio,
Ptica, prestala da leti.
Koračam…
A pored mene čitav svijet
Od svoga početka
A pored mene dječiji smijeh
A pored mene plač.
A pored mene prolaze svatovi
I oni koji odlaze zauvijek.
Prolazim pokraj uvehlih cvjetova
Za nekoga pripremljenih
Za nekoga nesuđenih
I osjetim uzdah onih
Iz čijih su ruku ispali…
Koračam i ostavljam sebe
Za sva vremena,
Ostavljam stablima da me čuvaju…
I šaljem uzdah po vjetru,
Vjetar zna gdje će da ga odnese,
Vjetar je poslušan.
