Priredio: Halid Hajdarević
U tekstu ćemo imati priliku upoznati se sa djelom Amina Maaloufa „U ime identiteta“, odnosno aktuelnim problemima i pitanjima koje ono iznosi pred čitaoce. Amin Maalouf rođen je u Libanonu 1949. godine. Poznat kao pisac i novinar; radio je za vodeći Bejrutski list An-Nahar, putovao je po raznim ratnim destinacijama, izvještavajući o tamošnjim stanjima i zbivanjima. Kada strahote rata zahvataju njegovu zemlju, 1977. godine, sa suprugom i troje djece odlazi u Francusku, gdje se susreće s problemom vlastitog identiteta i avanturom koja se naziva biti čovjek.
Maalouf u ovom djelu, kao što i sam naslov govori, problematizira pojam identiteta. Iako riječ identitet u svakodnevnom govoru i upotrebi izgleda razumljiva i jednostavna, ova knjiga nas upozorava na svu kompleksnost i opasnost nerazumijevanja identiteta. Vođen vlastitim životnim iskustvom čovjeka koji živi jednu veliku raznolikost unutar svoga identiteta, te onoga što ona manifestuje na njegovo društvo i okruženje, autor nam predstavlja ovaj pojam.
Prvo pitanje koje autor iznosi pred nas, jeste ono s kojim se on često susreće u komunikaciji s ljudima: da li je on napola francuz, napola libanonac? Njegov odgovor je: uopće ne! Nadalje, on to obrazlaže tvrdnjom da je identitet koherentna cjelina svih elemenata, odnosno pripadnosti koje ga sačinjavaju. Dakle, identitet se ne pregrađuje, ne dijeli na polovine, trećine, četvrtine i sl. Ne postoji više identiteta, identitet je jedan i cjelovit, sastavljen je od različitih pripadnosti koje su zastupljene u većoj ili manjoj mjeri kod pojedinca. Moj identitet je ono što me čini jedinstvenim i nezamjenjivim, odnosno to da nisam istovjetan ni sa jednom drugom osobom.
Poseban problem je preuveličavanje jedne pripadnosti, sastavnog dijela identiteta, do te mjere da se miješa sa samim identitetom, te preuzima njegovu ulogu. Tako autor od nas traži da zamislimo na ulici Sarajeva čovjeka od pedest godina. Još 1980-tih taj bi čovjek ponosno isticao da je Jugoslaven, pri pobližnjem ispitivanju pojasnio bi da živi u Republici Bosni i Hercegovini, te bi slučajno spomenuo da potječe iz tradicionalno muslimanske porodice. Već 1990-tih, u jeku ratnih zbivanja, sa žestinom bi govorio: „Ja sam musliman!“, zatim bi se izjasnio kao Bošnjak i ne bi mu bilo drago kada bi ga podsjetili da se nedavno izjašnjavao kao Jugoslaven. Danas kada bi ga sreli prvo bi se izjasnio kao Bošnjak, a zatim kao musliman koji redovito posjećuje džamiju. Autor se pita, kad bi ga ponovo sreli za dvadeset godina, kako će se opredijeliti? Koju će svoju pripadnost staviti na prvo mjesto? Europsku? Bošnjačku? Muslimansku? Neku drugu, balkansku možda? Autor to obrazlaže na način, da svi elementi ovog čovjeka tvore njegov identitet. Taj je čovjek rođen u tradicionalno muslimanskoj porodici; po jeziku pripada južnim Slavenima; on živi u području koje je nekada bilo osmansko, nekada austrijsko, i koje je sudjelovalo u velikim dramama evropske povijesti. U svakoj epohi njegova jedna pripadnost preuvličala se do te mjere da je zasjenila sve ostale, te se potpuno pomiješala sa njegovim identitetom. U životu su mu pričali razne priče: da je proleter i ništa drugo; da je Jugoslaven i ništa drugo. A, nedavno, da je musliman i ništa drugo, mogli su ga čak uvjeriti da ima više zajedničkog s ljudima iz Kabula nego onima iz Trsta.
Vrijeme nam na scenu izvodi ljude koji smatraju da postoji samo jedna glavna pripadnost, superiorna u odnosu na sve ostale, te ju možemo ozakoniti kao „identitet“. Za jedne je to nacija, za druge vjera, za treće klasa, i sl. Ali ako pogledamo svijet u globalu, možemo zaključiti da niti jedna pripadnost ne preovladava u potpunosti. Tamo gdje se ljudi osjećaju ugroženima u svojoj vjeri, tu se vjerska pripadnost poistovjećuje sa identitetom. Ali ako su ugroženi njihov maternji jezik ili etička skupina, onda se oni bore i protiv pripadnika vlastite vjere. Turci i Kurdi su jednako muslimani, je li zbog toga njihov sukob manje krvav? Česi i Slovaci su jednako katolici, je li to doprinjelo njihovom zajedničkom životu? Navedeni primjeri potvrđuju činjenicu da ako među elementima koji čine identitet postoji neka hijerarhija, ona nije statična, mijenja se vremenom i značajno utječe na ponašanja.
Identitet nam nije dat jednom zauvijek, on se izgrađuje i preobražava kroz cijeli život.
Elementi našeg identiteta koje prisvajamo rođenjem nisu mnogobrojni: nešto tjelesnih osobina, spol, boja kože, i možda još ponešto. Iako društvena sredina ne određuje spol, ona svjedno određuje smisao te pripadnosti. Roditi se kao kći u Kabulu i Oslu nije isto, kao žena ona ne proživljava svoj život na isti način. Hipotetički zamislimo da nas prilikom rođenja kao novorođenče izvuku iz naše sredine i smjeste u različita područja; usporedimo zatim različite identitete koje bi smo poprimili; te različite bitke koje bi smo vodili, ili kojih bismo bili pošteđeni. Treba li objašnjavati da se uopće ne bi sjećali „svoje“ porodične vjere, „svoje“ porodične nacije, te da bismo mogli voditi bitke s onima koji bi trebali biti naši.
Ono čime želim završiti rad, a što autor provlači kroz gotovo cijelo svoje djelo, što je i podnaslov knjige, jeste pitanje nasilja i potrebe za pripadnošću. „Ubojiti identiteti“ su najopasniji i najkrvaviji uzrok nasilja; ovaj termin označava svođenje identiteta na jednu jedinu pripadnost koja ljude stavlja u netolerantan, sektaški, vladajući, a ponekad i samoubilački položaj; često ih pretvarajući u ubojice ili zagovarače ubojica. Ovo predstavlja krajnje izopačen pogled na svijet; prema tome, oni koji pripadaju istoj zajednici „naši“ su i s njima se treba solidarisati, ali ako treba i pokazati se tiraninom prema njima; u slučaju da su „mlaki“ onda ih treba terorizirati, odbaciti i kažnjavati kao „izdajnike“. A što se tiče drugih, na njih se gleda kao na „one“ tamo; nikada se ne treba staviti u njihov položaj, zapitati se jesu li baš u svemu krivi. Stajalište „naših“ jedino vrijedi, najčeće ga svojataju oni koji su najratoborniji u zajednici, te najveći huškači. No, kada shvatimo da je naš identitet sazdan od mnoštva pripadnosti, od kojih su neke povezane s etničkom poviješću, a druge nisu; neke su povezane s vjerskom tradicijom, neke ne; te kada u svom porijeklu i životnoj putanji uvidimo različite utjecaje i doprinose, tada ćemo biti u stanju prema drugima se odnositi kao prema vlastitom „plemenu“. Od tada na „našoj“ strani postoje osobe s kojima imamo vrlo malo zajedničkog, a na „njihovoj“ strani osobe prema kojim osjećamo veliku bliskost.
Vratimo li se na prijašnje stajalište, uvidjet ćemo da ono može ljude otjerati u najgore krajnosti: ako osjete da su „drugi“ prijetnja njihovom etnicitetu, vjeri ili naciji, sve što bi mogli učiniti da otkolone tu prijetnju čini im se u potpunosti zakonito i opravdano. Osjećaj da je to što rade borba za preživljavanje najbližih, da će se njihovo djelovanje, ako ne odmah, onda u budućnosti protumačiti kao zakonita samoodbrana, zajedničko je obilježlje svih onih koji su u različitim djelovima svijeta, od Ruande do bivše Jugoslavije, počinili najstrašnije zločine. Ovdje se ne radi o nekoliko usamljenih slučajeva, svijet je prekriven zajednicama koje trpe patnje, ili se sjećaju starih, te sanjaju o osveti. Svi sukobi koji su se dogodili zadnjih godina, kao i većina krvavih sukoba, povezani su sa složenim i dosta starim „dosjeima“ identiteta. „Mi“ smo nužno, i po definiciji, nevine žrtve, a „oni“ su nužno krivi, krivi već dugo vremena, bez obzira što pate u sadašnjosti. Za vanjske posmatrače te „igre“, važno je da određenu zajednicu ne proglase janjetom, a drugu vukom, jer na taj način, nesvjesno, iskupljuju zločin jednih.
Pored navedenog, knjiga govori i o problemima s kojima se susreću globalizacija i modernizacija, odnosno narodi kojima one dolaze „s druge strane“; te mnoštvo drugih aktuelnih pitanja i problema s kojima se savremeni čovjek susreće. Iz tog razloga čitaocima toplo preporučujem čitanje cjelovite knjige „U ime identiteta“, Amina Maaloufa.