Priredio: Zinaid Granić
Ovakav jedan dokument je od iznimne važnosti za upoznavanje političke sfere života Muhammeda a.s., koja se zasnivala na tome, da svako ima svoje pravo da nešto kaže, gdje je postojao dijalog. Na takvim dijalozima bivala su prihvaćana ili odbacivana mišljenja, nitko nije bio omalovažavan prilikom iznošenja vlastitiog stava, svaka riječ za Poslanika a.s., bila je veoma bitna, te je on sa svojim ashabima i drugim osobama pažljivo donosio tačke ustava.
Medinska povelja je važan dokument u životu svih muslimana, ma gdje oni živjeli. Ona kao takva potvrđuje humanističke, demokratske vrijednosti, gdje su na prvom mjestu stavljena ljudska prava, koja su se primjenjivala i poštovala. Poslanik je sačinio jedan dokument koji je regulisao odnose između muhadžira i ensarija na jednoj, i medinskih jevreja i idolopoklonika na drugoj strani. Povelja sadrži precizne odredbe koje se odnose na pripadnike medinske zajednice, koja je bila multikonfesionalna, multikukturalna i multireligijska.[1]
Značaj tog dokumenta je u tome što se smatra prvim pisanim ustavom u povijesti ljudskog roda. Postojali su i prije pokušaji pisanja određenih ustava, ali to nisu bili ustavi onakvi kakve mi danas poznajemo, nego su to samo bili, upute za vladare, te su neke donosile povijesne opise gradova (Aristotelov „Atenski ustav“). Tada, u Medini, struktura stanovništva je bila različita; osim muslimana koji su se doselili, odnosno muhadžiri, bilo je i onih koji su primili islam i boravili u Medini (ensarije). Medinski Židovi bili su pripadnici tri glavna plemena: Kainuka, Benu en-Nazir, Benu Kureiza. U Medini je tada boravio i neznatan broj kršćana.
Što se tiče političkog života, u Medini je još uvijek vladalo plemensko uređenje; nije postojao čak ni organiziran grad-država. Svako je pleme, kako kod Arapa tako i kod Židova, predstavljalo samostalnu cjelinu, te nije priznavalo nikakvu drugu vlast osim plemenske. Nije bilo nikakvog zakonika. Presude prigodno izabranih sudaca ovisile su o osobnom mišljenju ili o sasvim neodređenom običajnom pravu.[2] Stanovništvo je pretežno bilo nepismeno i zbog toga nisu donošeni nikakvi zakoni, koji bi regulisali barem neke odnose, sve dok Muhammed a.s. nije došao sa novim pogledima na život te sa boljim i lakšim pristupima u odnosu plemena i ostalih koji su tada živjeli na tom području. Poslanik a.s. donio je nove poglede na život, od Boga je dobio podršku i naređenje da se ljudi samo Njemu klanjaju te da dobro čine i da ne budu skloni činjenju loših djela. To su bila duhovna jačanja i duhovna podloga svakog muslimana, ali je pored duhovne bila potrebna i čvrsta utemeljena svjetovna vlast, koja će povezati duhovno vladanje sa svjetovnim zakonima.
Negdje u isto vrijeme kad i bratimljenje, javlja se i u Medini jedan pisani dokument koga historičari nazivaju:
- Kitab ( knjiga, pismo)
- Es- sahifa (spis, list)
- El- vesika ( dokument, povelja)[3]
Ovom dokumentu nije se davao poseban značaj kod hroničara Sire. Do nas je ovaj dokument došao pisanim putem. Odbojni stavove često su dolazili od onih koji se nisu slagali u mišljenju drugih prenosilaca povelje, tako da se često bez razloga i ovaj ustav zaobilazio, a imao je, i ima veliki značaj u shvatanju života prve zajednice muslimana.[4]
Karakteristike Medinske povelje
Nikako ne treba sumnjati u autentičnost i tačnost povelje jer ona se slaže sa tadašnjim dešavanjima u gradu Medini, te se njen tekst podudara sa stanjem tadašnje zajednice. U posljednje vrijeme Povelja je poznata i pod nazivom „Medinski ustav“ jer se smatra zakonskom osnovom političkog i društvenog života el-umme i njenih unutrašnjih i vanjskih odnosa.[5] Radi boljeg pristupa tekstu Povelje, u savremenim historijskim djelima uobičajena je njena podjela na članove. Ovaj ustav je primaran u današnjim historijskim istraživanjima jer on dokazuje jasno i precizno regulisanje odnosa između tadašnjih skupina koje su bile u raznim podjelama, bilo na vjerskoj ili plemenskoj osnovi. Povelja priznaje jevreje u njihovoj vjeri i garantuje im pune vjerske slobode. U njoj se govori o svim bitnim organima vlasti, te o specifičnim potrebama političke zajednice u nastajanju, kao što su: odbrana, zakonodavstvo, sudstvo, pravo i dr. Povelja predstavlja prekretnicu i novo poglavlje islama; u njoj nalazimo sretan spoj duhovnih i svjetovnih komponenti.
Ovakav spoj doprinio je jasnijem i lakšem prihvatanju tačaka povelje, gdje je došlo da sjedinjenja vanjskog dijela života i buđenje unutarnjeg duha, koji je kod mnogih u tom vremenu poprilično spavao. Zadatak Poslanika a.s. bio je da probudi duhovne vrijednosti čovječanstva, te da putem preciziranog dokumenta ojača sfere života tadašnje zajednice.
Članovi Povelje sadrže prava i dužnosti mnogih ljudi i plemenskih zajednica od kojih se sastojalo društvo tadašnje Medine i okolice, što dovodi do zaključka da je tekst nastao putem dogovora Muhammeda a.s., ashaba, izabranih predstavnika Medine i drugih zainteresiranih strana, što dovodi do zaključka da ovo nije bio jednostrani akt, nego je nastala na najzdravijim razmišljanjima i pravima odluke zainteresanih strana. Ovakav jedan dokument je od iznimne važnosti za upoznavanje političke sfere života Muhammeda a.s., koja se zasnivala na tome, da svako ima svoje pravo da nešto kaže, gdje je postojao dijalog. Na takvim dijalozima bivala su prihvaćana ili odbacivana mišljenja, niko nije bio omalovažavan prilikom iznošenja vlastitog stava, svaka riječ za Poslanika a.s bila je veoma bitna, te je Poslanik a.s. sa svojim ashabima i drugim osobama pažljivo donosio tačke ustava.
Medinska povelja sadrži prema nekim prevodiocima 47 članova, onih koji su prevodili na evropske jezike (Wellhausen), a prema uvaženom autoru Muhammedu Hamidullahu, ona se u stvari sastoji od 52 člana. Ona je napisana prve godine po hidžri, odmah nakon dolaska Muhammeda a.s u Medinu. [6]
Medinska povelja je podijeljena na dva različita djela: članovi 1-23 odnose se na muslimane, dok članovi 24-47 regulišu odnose sa jevrejskom zajednicom. U članu 25 se ističe da jevreji čine jedinstvenu zajednicu (ummet) sa muslimanima. Istim članom garantuje im se pravo na život, imetak i slobodu ispovjedanja svoje vjere. Ovakvi članovi su najbolji pokazatelj, koliko je Povelja poštovala pripadnike drugih vjera, te nije sproveden nikakv oblik odbacivanja drugih naroda. Ovakvom Poveljom su udareni temelji zakona – svi građani imaju ista prava i pred zakonom su isti, niko nema povlastica te nitko ne može bez razloga biti oslobođen neke krivice koja mu se pripisuje.
Medinska povelja sadrži izuzetna pravna načela i zakonske norme od koji se izdvajaju:
- jedinstvo muslimanske zajednice, bez ikakve diskriminacije
- jednakost sinova ummeta u pravima i časti
- saradnja članova ummeta bez činjenja nepravde
- učešće cijelog ummeta u reguliranju njegovih odnosa sa neprijateljem, jedan vjernik ne može sam pregovarati o miru bez ostalih
- uspostavljanje društva na najboljim, najispravnijim i najpravednijim zakonima
- obaveza suprostavljanja pobunjenicima protiv islamske države i njenog ustavnog poretka
- zaštita svih koji žele u miru i ispomaganju da žive sa muslimanima, i sprečavanje nepravde i nasilja prema njima
- nemuslimani imaju pravo na vjeru i imetak, ne prisiljavaju se da prihvate islam, niti im se oduzima njihova imovina
- nemuslimani su dužni materijalno da pomažu državu kao i muslimani
- nemuslimani su dužni surađivati sa muslimanima u cilju odbrane države od neprijatelja
- ni muslimani ni ostali ne smiju pomagati i štiti državne neprijatelje
- čovjek ne može biti kažnjen zbog tuđeg grijeha
- ako je interes zajednice sklapanje mira, obaveza svih njenih sinova, muslimana i nemuslimana jeste da prihvate mir
- država garantira slobodu kretanja u zemlji i izvan nje
- nasilnik i zločinac ne uživaju zaštitu
- društvo egzistira na principu ispomaganja u dobru i bogobojaznosti
- spomenuta načela, odnosno njihovu implementaciju u stvarnom životu garantuju dvije sile: idejna sila – vjera u Allaha dž.š. , 2. materijalna sila – to je državna uprava koju je predstavljao Muhammed s.a.v.s.[7]
Ovakav jedan dokument unio je novo poglavlje u regulisanju odnosa među ljudima različitih pripadnosti. Nikada se nije postupalo protiv ljudskih vrijednosti, štitila se vjera, imetak, čast ,bez obzira da li je to bio musliman, pripadnik neke druge religije ili nevjernik.
[1] Safvet Halilović, Sira, Novi Pazar, 2007, str. 242.
[2] Hamidullah Muhammed, Muhammed a.s., Djelo, Zagreb, 1977, str. 173.
[3] Nijaz Šukrić, Povijest islamske kulture i civilizacije, Sarajevo, 1989, str. 163.
[4] Vidi: Nijaz Šukrić, nav. djelo, str. 163.
[5] Ibid., str. 164.
[6] Vidi: Hamidullah Muhammed, nav. djelo,, Zagreb, 1977, str. 175.
[7] Siba'i Mustafa, Poslanikov životni put: pouke i poruke, preveo: Ahmet Alibašić, str. 34-35.
