Lahkomislenost – banaliziranje stvarnosti

Piše: Hasan Hasić

Ako razumijemo pohlepu, i slične osobine, kao odraz stanja čovjekovog nehtijenja, a usljed toga i nemoći da spozna vrijednosti života pojedinca i društva, razumjet ćemo da je ista odraz čovjekove lahkomislenosti – čovjek tada biva sklon posmatrati svijet vrlo usko, te stoga, nije u stanju postaviti svoj insanijet na pijadestal viših vrijednosti, i otrgnuti se od tričavosti i trivijalnosti, svakako i oholosti koja se javlja usljed nemoći da vidimo uvijek dalje“.

Kur'an će naglasiti, da značaj i slava Božije riječi, nisu plod Muhammedove, a.s., mašte – On ne govori po hiru svome – Kur'an veli[1]. Inače, upitna bi bila, između ostalog, i intenzivnost, te efektivnost kur'anske riječi u izgradnji pojedinca i društva, jer ona, stoljećima, uspijeva trajati i biti efektivna.

Prve riječi Objave: Čitaj…[2], (ili frekventniji prijevod: Uči…) jesu imperativ koji se postavlja se kao jedan od fluentnijih imperativa čovječanstu, obzirom na svoj značaj i intenciju. Tim riječima će se označiti i početak kraja mekkanske ignorancije vrijednosti, jer Bog dž.š., spušta Uputu, njima, i cijelom čovječanstvu, kojem će se Objavom naznačiti da je ona namijenjena za razumom obdarene, te svojom mudrošću i višeznačjem, ostavlja veliki podijum za njeno tumačenje, i konačno, čovjeku biva naznačeno, da svijet posmatra u beskraju boja, tragajući za spoznajom, kojom će otkrivati vrijednosti jedinke i  društva, te svemira uopće.

Čovjek hedonizma, u centar svojih pregnuća, postavlja svoje najniže porive, koji bivaju, nerijetko, lahko zadovoljeni, ali koji nemaju trajnost, nemaju vrijedan konačan smisao, čime se narušava već postojeći, ili toliko potreban sklad kod pojedinca i u društvu. Takva zajednica, u mogućnosti je, da do krajnjih granica uprosti pristup svijetu, bavi se beznačajnim i banalnim pojavama, koje odveć nemaju značaj u razvoju čovjeka i društva u kome živi. Niske ambicije i ciljevi, bivaju zadovoljeni, ali tada, na sceni je posezanje za narušenim sistemom vrijednosti koji  sebičnom i pohlepnom čovjeku otvara čak i put krvoprolića.

Ako razumijemo pohlepu, i slične osobine, kao odraz stanja čovjekovog nehtijenja, a usljed toga i nemoći da spozna vrijednosti života pojedinca i društva, razumjet ćemo da je ista odraz čovjekove lahkomislenosti – čovjek tada biva sklon posmatrati svijet vrlo usko, te stoga, nije u stanju postaviti svoj insanijet na pijadestal viših vrijednosti, i otrgnuti se od tričavosti i trivijalnosti, svakako i oholosti koja se javlja usljed nemoći da vidimo uvijek dalje.

Poznata je dova: Bože, daj da vidim stvari kakve jesu, no nju, kao i druge, prati čovjekova težnja da pomakne granice svoje spoznaje, što umom, što srcem, što praksom. Takav pristup pomaže čovjeku da se otrgne niskim i tričavim interesima.

Deveti ajet sure Hašr, u prijevodu Besima Korkuta bi glasio: i onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju lakomosti, oni će, sigurno, uspjeti.

Odnos mekkanskih muhadžira i medinskih ensarija, ponajprije, se prepoznaje kao jedan od uslova izgradnje kvalitetne zajednice. Da, medinske zajednice, koja, zaista, jeste dobar primjer izgradnje zdravog društva. No, od njenih temelja, tu zajednicu je pratila nesebičnost, te spremnost da se prepoznaju potrebe drugoga, i drugačijeg, bilo da se to ogledalo u vidu materijalne i finansijske podrške, ili pak u intelektualno-duhovnom imoralnom razvoju pojedinca. Svijet tadašnje medinske zajednice, građen na takvim vrijednostima, bio je spreman za preporod, i da inicira isti.

U hadisu kojeg će Džabir ibn Abullah prenijeti od Poslanika a.s., kaže se: Čuvajte se zuluma – (za) zulum sljeduju muke Sudnjeg Dana. Čuvajte se lahkomislenosti; ona je upropastila vaše pretke. Navela ih je da dozvole krvoproliće, i ohalale zabranjeno.[3] Riječ     شُحّ  (šuhh) upotrijebljena u ajetu, te hadisu, jezički, označava i pohlepu, te škrtost (značenja korištena i u prijevodu ovog hadisa na bosanski jezik), te u daljim značenjima, ona označava banalnost, trivijalnost, besmislenost, ništavnost, slabost, nemoć, itd. Ukoliko bismo dio hadisa Čuvajte se lahkomislenosti, preveli kao Čuvajte se škrtosti i pohlepe, kao što je to i učinjeno u jednom od prijevoda ovog hadisa na bosanski jezik[4], duh hadisa se ne bi promjenio, obzirom na široku lepezu značenja riječi شُحّ  (šuhh) koja odgovaraju duhu samog hadisa, te čak šta više, pomažu njegovom boljem razumijevanju.

Naposljetku, akcentiramo da se lahkomislenost, sa trivijalnošću koju konotira, nameće kao istaknuti problem savremenog svijeta, kada u moru ljudskih postignuća, čovjek ostaje prizeman, nesposoban da napravi iskorak, zadovoljen odveć niskim ambicijama i interesima, vođen i pohlepom, ne uspijevajući da osjeti potrebu vlastitog, ali i duha kolektiva u kojem živi, za vrijednostima koje održavaju i odražavaju sliku zdravog društva.

[1] Kur'an, En-Nedžm, 3. Prijevod je Korkutov.

[2] Kur'an, El-Alek, 1. Prijevod je Korkutov.

[3] Vidi: Rijadu-s-salihin, Muhjiddin en-Nevevi,  El-mektebu-l-islamijj, 1992., str.134.

[4] Vidi: Rijadu-s-salihin, Jahija ibn Šeref en-Nevevi, izbor: Muhaed Mustafa el-E'azami, preveli: Fuad Sedić i dr., Sarajevo, 2001., str. 62.