Piše: Ajdin Halilić
„Za sve su krivci muslimani“, „Fur alles sind die Muslime schuldig“, „It is muslims fault for everything“ove riječi, iako iskazane na različitim jezicima, imaju istu gnusnu poruku, a ona se sastoji u žigosanju jedne religijske skupine. Odavno su evropski muslimani suočeni sa valom islamofobije, koja zauzima ne samo sitni javni prostor, već njezini korijeni i grane šire se svim stranama, od javnih televizijskih kuća evropskih država, zakonodavstva, politike, intelektualne, političke i ekonomske elite. Kako je akademik Ferid Muhić u svojoj knjizi „Islamski identitet Evrope“ ustvrdio – današnji islamofobi više nisu neobrazovni pojedninci, nego su često vrsni intelektualci.
Šta je Evropa? Ako bi ovo pitanje postavili građaninu Bosne i Hercegovine, on bi odgovorio da je ona spas, simbol ekonomske i političke stabilnosti, odnosno nada u bolje sutra. Isto pitanje postavljeno građaninu u ratnom jeku zahvaćenih zemalja, poput Sirije, Iraka, Afganistana, Libije, Somalije, ona predstavlja, ne nadu u bolje sutra, već u nadu u život i spas od nemilosrdnih ubica, nažalost, muslimanski imena. Migrantski val koji zahvata Evropu uzrokuje kod njenog stanovništva strah i nesigurnost. Migranti predstavljaju osobe sa drugom kulturom, sa drugom religijom, sa drugim konceptom razmišljanja. Ulice Berlina, Pariza, Ciriha, Londona, Kelna, se pune tamnoputim muškarcima i pokrivenim ženama. Sa druge strane medijske kuće potpaljuju ovaj strah izvještavajući o islamskom radikalizmu, terorizmu, fundamentalizmu, surovom šerijatskom zakonu, beskrupoloznom i religijski utemeljenom šovinističkom odnosu muslimana prema ženama. Često konstatujem, da nisam musliman, i da ne znam ono što već znam o islamu, vjerovatno bih se i ja bojao za svoju sigurnost i opstanak sistema na koji sam navikao od muslimanske navale. Zato Evropljani u vještački izazvanom strahu od islama, zaokružuju na svojim glasačkim listicima kandidate desnice, koji im garantuju da će sačuvat Evropu od stranog tijela koji se zove islam.
Pa tako treća po redu stranku u Njemačkoj po broju glasova je kranje desna AfD (Altarnative fur Deutschland/Alternativa za Njemačku) koja u svojoj predizboroj kampanji bazira na obećanju da će sačuvati Njemačke granice, judeo-krašćansku kulturu, te da neće dozvoliti da se promjeni dosadašnja kulturna slika Evrope. U zadnje vrijeme rapidno se medijskim prostorom širi izjava ministra za unutrašnje poslove, gradnju i domovinu Njemačke Horst Seehofera, da islam ne pripada Njemačkoj. Samim time uvrijedio je preko četiri miliona muslimana u Njemačkoj i izazvao val nezadovljsta kod istih. Na zadnjim predsjedničkim izborima u Francuskoj veliku podršku je dobila Marine Le Pen, isto predstavnica krajnje desnica, između ostalog poznata po svojim izjava kako je krajnji cilj muslimana u Evropi uspostavljanje islamske države.
Kada sa na njemačkim televizijama organiziraju medijske debate o islamu ili kad se snima dokumentarac o njemu, na ekranima naći će se osobe poput Hamida Abdusselama, Sabatine Jamesa, Ayaan Hirsi Ali, i njima sličnih, koji na sve načine žele islam prikazati kao retrogradivnu religiju, a muslimane konzervativcima i fundamentalistima. Napomenut ću da je knjiga Hamida Abdusselama o Muhammedu, a.s., bila bestseller u Njemačkoj, u kojoj iskorištava svaku priliku da napada na ličnost Poslanika islama. Ovu skupinu Tarik Ramadan bi nazvao „kulturalnim muslimanima“ ili „bivšim muslimanima“ čije su kritike u nekim momentima opravdane i treba se odgovorit na njih, a u nekim slučajevima su samo vještački proizvedene da bi se muslimani prikazali kao ekstremisti i dvoličnjaci. Kredibilitet im daje to što su bivši muslimani, što iskorištavaju da bi na sebe navukli medijsku pažnju, a naravno nije ni zanemariv ekonomski profit koji stječu.
Postoji još jedna grupa muslimana koja više šteti, nego što pomaže. To su krajnje liberalni pravci, često sa sektaškim elementima, koji se sve češće pojavljuju na evropskoj pozornici. Imaju veliku podršku politike, a finansijski su dobro zbrinuti. Ovdje mislim na grupe muslimana koji iskrivljuju islam i njegove temelje u toj mjeri da se u nekim momentima on sam i ne prepoznaje. Prije par godina u medijima se širila vijest kako je u Berlinu otvorena džamija pod nazivom Ibn Rušd-Goethe, u kojoj je imam žena, muškarci i žene klanjaju zajedno, i još par devijacija gdje su iskrivljeni principi islama. Ovaj džemat osnovala je Sejran Ateš, pravnica po zanimanju, a osnovala je i pokret „Stop extremism“ gdje želi boriti se protiv rastućeg ekstremizma, prvenstveno kod muslimana, a onda i kod ostalih religijskih ili nereligijskih skupina u Evropi. Ovaj njezin projekat je financiran od strane Vijeća Evrope i još par nevladinih organizacija. Naravno, islamu treba reforma, i vjerovao bih ja ovoj gospođi da ona to želi, ali je u nekim stvarima jednostavno pretjerala, i očito je da ona želi pored medijske pažnje, koju dobija ponavljanjem istih fraza o islamu, i finansijsku pomoć, koju dobija sa svih strana.
Francuski predsjednik Manuel Macron je rekao da želi pomoći mulimanima da reformišu islam, a naravno, to je i naša želja. Svaki islamski teolog zna da islam nije statična religija, i bilo se krenulo lijepim i obećavajućim putem, ali nakon hapšenja nade islamskog reformizma u evropskom kontekstu, Tarika Ramadana, teško mi je vjerovati predsjedniku države u kojoj je uhićen. Islam treba reformu, a ne reformu na čijem će ćelu stajati Sejran koja o islamu zna koliko i obično bosansko mektebsko dijete, već reformu koju vodi Tarik Ramadan i njemu slični. Muslimani trebaju da znaju da žive, i da su dio evropskog društva, te da ih niko ne smije negirati. Moraju da budu svjesni da samo obrazovanjem mogu da postanu relativan faktor u zapadnjačkom društvu. Iako je teško odreći se svoje nacionalnosti, moraju da shvate da su apriori Njemci, Francuzi, Austrijanci, pa onda tek Alžirci, Marokanci, Bošnjaci, Palestinci, da njihovo djeca odrastaju uz evropski identitet i države u kojoj žive, kojeg ne krase samo rasizam i nacionalizam, već i pozitivne osobine kao što su demokratizam, marljivost, preciznost, i da te osobine nisu u suprotnosti sa principima islamima, već nasuprot čine dio zahtijeva koje ova religija traži od svojih članova. Imami i islamske religijske zajednice moraju se otvorit prema drugima, džamijska vrata trebaju biti otvorena za svakog dobronamjernog pojedinca, kao što je ona džamije u Penzbergu. Teško je nam pronaći odgovor novinirama poput Constantin Schreibera, koji je jedno vrijeme pratio hutbe u džematima u Njemačkoj i primjetio da u velikom broju zajednica se ne spomene ni riječ njemačkog, i da ima dosta antidemokratskih, pa čak i u mojim očima ekstremističkih izjava. Trebamo više govoriti o međureligijskom dijalogu, demokratiji, pravama žena u islamu, islamskom pluralizmu, itd. Ako muslimani neće otkloniti strah od islama, male su vjerovatnoće da će neko drugi.
Da nije sve tako crno i da postoji nada u bolje sutra za sve, jeste izjava kancelarke Angele Merkele kao odgovor ministru Seehoferu, gdje je kazala da je islam dio Njemačke, tako sljedeći sličnu izjavu bivšeg predsjednika Njemačke Chrisitan Wullfa. Lijepo je vidjeti i mladog umjetnika i novinara Michel Abdullahija koji na jedan kreativan način govori o islamu, demokratiji, ali i problemima kao što su rasizam, nacizam iantisemitizam. Postoje i nemuslimani koji imaju malu medijsku zastupljenost, ali na jedan vrlo korektan i objektivan način govore o islamu. Prvenstveno mislim na Jürgen Todenhoffera, ali i na one na akademskoj razini poput Karen Amstrong, nasljednice Anne Marie Schimmel. Otvaranjem instituta za izučavanje islamske teologije u Evropi napravio se jedan velik korak naprijed u bolje razumijevanje islama u kontekstu Evrope.
Muslimanska populacija u Evropi raste, i muslimani postaju i važan politički faktor, jer se njihovim glasovima u nekim slučajevima odlučuju izbori. Druga i treća generacija se osjećaju kao Njemci; njihov maternji jezik postaje njemački. Na evropskim muslimanima je izazov da sačuvaju islamski identitet, a u isto vrijeme prihvatimo evropski kulturološki i nacionalni identitet kao naš. Ovo ne predstavlja nemoguću misiju, već zahtijeva malo drugačiji raspored već postojećih vrednota.
