Piše: Mirza Medunjanin
Nižu se dani, a vrijeme je nepovratan resurs. Naizgled usmjereni ka ostvarenju najviših ciljeva, mladi našeg društva nepokolebljivo marširaju ka onim isplaniranima. Prepreka po prepreka i realizacija je sve bliže. I konačno, stižemo do odredišta o kojem sanjasmo dok smo kao djeca maštali o najidealnijem scenariju naših života. Ali, uvijek to bolno „ali“, osvrnimo se i preispitajmo, dobismo li mi sve što očekivasmo? Sistem koji nas usmjerava u njemu dobro poznatom smjeru, iscrpit će svaki resurs energije, a potom će pojedinac postati svjestan da je sve vrijeme usmjeravan pogrešno. Naši vršnjaci, iz zemalja daleko modernijeg Zapada, počinju sa primjenom naučenog relativno rano, što živeći samostalno, egzistirajući u realnom, punom obrata i iskušenja, svijetu, što primjenjujući stečene vještine i znanja iz oblasti kojoj su se posvetili, a gdje smo mi? Od malih nogu kreće naš doktorat, tema je: kako absorbirati ekstremno veliku količinu stresa, a pri tome biti umjeren, staložen i miran? Tako će dijete, što svako od nas bijaše, već od najranijih, osnovnoškolskih dana biti pod pritiskom uspjeha. A neuspjeh?! On ima izuzetan položaj, u rušenju samopouzdanja i dječije mašte za koje granice ne bi trebale postojati. Zatim ćemo nastaviti usmjeravati dijete, zatrpavati beskonačnim brojem informacija, koje su mu ili apsolutno nezanimljive ili, jednostavno, dosadne.
Hasan al- Basri spomenuo je kreativnost, uz kvalitet, kontinuitet i ispunjenje obećanja, kao jednu o karakteristika uspješnosti pojedinca, a skup uspješnih pojedinaca rezultirat će zdravim društvom. Kreativnost leži pod okriljem slobodnog razmišljanja i činjenja, eksperimentisanja, pokušaja, neuspjeha, posrtanja, ponovnog ustajanja i sve dok ne dospijemo do najbolje ideje, a to je ona koja je realizirana i korisna užim ili širim društvenim masama. Međutim, sistem u koji bivamo bačeni, htjeli mi to ili ne, vodi nas jednosmjernom ulicom, bez prava da pogledamo šta se dešava sa desne ili lijeve strane. Pardon, dozvoljeno je zaviriti i pokušati nešto drugačije od suhoparne kolotečine, ali time bivate etiketirani kao drugačiji, neću pretjerati ako kažem: i kao prijetnja dobro uhodanom sistemu gušenja svake vrste inovativnosti. Pitam se, zašto vrh intelektualne piramide, akademski obrazovan plenum, potpada pod razvampirene ralje nametnutog načina življenja?!
I dalje će nam se prezentovati sloboda mišljenja, izražavanja, demokracija, ali mi sve više djelujemo poput pozorišnih lutaka, sa pokretima unaprijed smišljenim i definisanim. Svjesni su naši učeni ljudi prema kakvoj provaliji se krećemo, zapravo, već klizimo ka dubinama, a povratak na stabilno tlo bit će sve više nedostižan kako vrijeme bude odmicalo. Ono što nam nedostaje je vaš glas, vaše djelo, moralna i znanstvena ‘elito’ ovog društva. Sve dok najugledniji ljudi budu nijemi posmatrači, naši sugrađani će nizati uspjehe u stranim državama, do kojih su dospjeli bezobzirno bježeći od ovdašnjeg sivila. Kreativnosti itekako ima, ali dok nas naučni uzori ne povedu ka njenoj realizaciji, stagnirati ćemo, ili ćemo, što se najčešće i dešava, napustiti zemlju. U prošlosti, profesori su bili uzor u svakom aspektu života, motiv, pokretačka energija za svakog učenika, studenta. Danas, nažalost, je sve manje uzora iz te kategorije. Danas su intelektualne gromade pognule svoje glave i rekle „da“ sistemskom uređenju koje nas robotizira, oblikuje prema svojim potrebama, a nikako ne potiče na vlastito razmišljanje, kritiku i stav. Stoga, čuđenje za sve više nedjela i nemoralnih posrnuća ne treba biti prisutno, pridodamo li tome još i nemaran odnos prema vjeri..
O, akademstvo naše, ne budite potčinjeni pijuni samoizabranih ‘kraljeva’ koji su duhovno i mentalno stoljećima iza!
Za kraj, ostaje nam jedna izreka, nama svima općepoznata, u ovom kontekstu utješna: čast izuzecima.
