Piše: Mirza Medunjanin
Promijeniše se osnovne životne vrijednosti, naopako vrijeme nasta. Umjesto ranije slijeđenih i poštovanih duhovnih kvaliteta i intelektualnih vrijednosti, svakodnevnica nam je divljenje materijalnim dobrima. Puni novčanici, nekretnine i bankovne kartice zauzeli su primat, te su bitniji govornici od blaga neizmjernog- uma našeg. Donekle bismo mogli zažmiriti na jedno oko u vezi sveprisutnog svirepog kapitalizma, da nam se isti nije podvukao u vrijednosti do kojih nikada nije smio doći, tjst. do onih duhovnih. Zapravo, pitam se da li u svijesti naroda i dalje postoje duhovne vrijednosti, koje ne sadrže bar kodove i na čiju bi ‘cijenu’ jedino znak beskonačno pristajao?
Mnogo je onih kojima je arapski jezik nepoznanica, nažalost, time i učenje Kur'ana, a neopisiva je blagodat učiti Kur'an, u skladu sa našim mogućnostima. Neki jednostavno nisu imali priliku naučiti, poredak u prijašnjoj državi bio je prijatelj naroda, ali rigorozan prema svemu što u je dodiru sa vjerom, pa će zbog toga dosta naših sugrađana pribjeći učenju arapskog pisma tek u poodmaklim godinama, u društvu slobodnijih opredijeljenosti, a tada je svaki proces mukotrpniji i teži za ostvariti. Ostade tako, većinom, na mladima da čuvaju, izučavaju i uče Kur'an, mladima od kojih se očekuje dostojanstveno nasljeđivanje prijašnjih generacija.
Naša omladina prošla je kroz nekoliko nivoa obrazovanja i dosegnula znanja dovoljno da ponešto poznaje, što bi se u narodu kazalo: “Može sastaviti dvije kako treba.“ Bez ustručavanja, dosjetiše se omladinci kako ubrati pokoju paru u vaktu gdje ih je sve manje. Nažalost, okruženi nebrojenim primjerima kako sve treba učiniti biznisom, susrećemo danas veliki broj onih koji hatmu umrlom cijene novčanom svotom sa već unaprijed određenim cjenovnikom. Poput reklama u TOP SHOP-u: „Ali, bez brige, ako niste u mogućnosti platiti izuzetnog učača, ili pak hafiza, a pri tome ne znate sami proučiti Kur'an, postoje i oni koji učenje svoje hatme cijene po nešto nižim cijenama.“
Reklo bi se: poštenog li i samosvjesnog svijeta, učenje učenijeg vrednuju više. Pitam se hoće li uskoro početi i sa posebnim akcijama u slučaju da su dvije hatme u pitanju, ili popustima u određene periode godine. No, ne samo što se naplaćuje enormno dobro kojim nas počasti Allah, dž.š., pri tome ne razmišljajući da ništa bolje ne postoji od Njegove nagrade za učinjeno dobro, hvalospjevni pojedinci na sva zvona viču kako imetak uvećavaju učeći hatme za one koji preseliše. Zar pored ovog, razumom neobjašnjivog primjera postoji potreba za dodatnim obrazloženjem zašto kao društvo potonusmo do nivoa (kripto)depresije?
I na kraju, ne mogu, a ne spomenuti mlade, još jednom, jer njihova je dužnost primjerom ukazivati društvu na činjenje ispravnih djela, sa iskrenim nijjetom, u suprotnom, ukoliko dužnost ne ispune, dijalog koji bi mogao postati sve učestaliji je: „Imam ti jednog momka, onako, fino uči, sto pedeset maraka mu je hatma, hoćeš li njega?“ „Ma jok, hvala ti, imam jednog u komšiluku, za ‘stoju’ prouči, možeš mu i na rate platiti.“ Ili da očekujemo agencije, firme u kojima ćete moći pronaći najpovoljnijeg učača hatme, ovisno o periodu kad vam je potreban i vremenu za koje će proučiti hatmu.
