Priredio: Kenan Palo
(skraćena verzija)
O pojmu „sevdalinka“
Jedno od etimoloških izvora riječi „sevdalinka“ jeste prema deminutivima ženskih ličnih imena: Inka, Finka, Minka, Tinka-pa sevdalinka. Muzički kompozitor sevdalinki Vlado Milošević je rekao: „Onaj ko je prvi počeo koristiti pojam sevdalinka nije po prirodi bio esteta niti je imao smisao za zvuk i ljepotu našeg jezika. Kad se spomene riječ sevdalinka ja odmah pomislim na dekadentnu iskvarenu narodnu muziku. Riječ „sevdalinka“ je tvrd, neadekvatan izraz za sve ono iživljeno i neiživljeno, snivano i nesnivano, nedorečeno, nedoživljeno i nedovršeno u nama. Ipak o tome ona pjeva.“[1] Sevdalinka uopće nije kafanska pjesma. To je pjesma u prirodi i mahalskim baštama.
Tematika sevdalinke
Glavna obilježja većine sevdalinki su strukturne erotske situacije u njima. Prema tome ljubavne sevdalinke su najbrojnije. U njima najprije dolazi do izražaja ravnopravna erotska situacija, kako mladića tako i djevojke, sa čuvanjem emocionalnog integriteta svakog od njih. Pod pojmom erotskog ( od grčke riječi „eros“ koja označava ljubav) ovdje se misli na ljubav i ašikovanje, a ne na bludni, bestidni čin. To je pjesma koja izražava sevdah kao teški jad i koja pokazuje da se u osnovi sevdaha nalazi ljubav sa preprekama. U sevdalinkama vrlo često je mladićev glas žalostan zbog udaje djevojke za drugoga i odjekuje isto i na strani muškarca i na strani djevojke u bilo čijoj interpretaciji.[2]
Primjer jedne takve sevdalinke je ova:
U bašći mi bunar- voda,
ja je ne pijem,
viš´ bunara ruža cvate,
ja je ne berem,
a u ruži bulbul pjeva,
ja ga ne slušam,
neg´ ja idem svako jutro,
da ga oćeram:
hajd´ otalen, bulbul-tico,
tu se ne pjeva,
ovdje nema moga dragog,
da te posluša![3]
Osnovom ove lirske vrste može se smatrati i jedan broj ljubavnih pjesama koje odlikuje naglašena čulnost i posebno ljubavno osjećanje, obilježeno stanjem zvanim „sevdah“., prema kojem je ova pjesma zapravo i dobila svoje ime. To je od arapske riječi „ سَوْدَاءُ „ koja znači „crna žuč“. Stari arapski i grčki doktori smatrali su da crna žuč kao jedna od četiri osnovne supstance koje se nalaze u ljudskom organizmu, utiče na emocionalni život i da izaziva melanholično i razdražljivo raspoloženje.[4]
Pored navedene sevdalinke tu je i popularna sevdalinka „Mujo kuje“, koja se u vrijeme nastanka sevdalinke mnogo pjevala i koja u nekoliko stihova dočarava viziju mjesečeve noći i draž ljubavne pustolovine. Ono što je za ovu sevdalinku karakteristično jeste trijada: majka-sin-draga, koja se na taj način kreativno razlikuje od ostalih sevdalinki ove vrste.
Mujo kuje konja po mjesecu,
Mujo kuje, a majka ga kune:
„sine Mujo, živ ti bio majci,
ne kuju se konji po mjesecu,
već po danu i jarkome suncu.“
„Ne kuni me, moja mila majko,
jer kad meni na um padne draga,
ja ne gledam sunca nit´ mjeseca,
nit´ moj doro mraka ni oblaka,
već me nosi dragoj pod pendžere.“[5]
Sevdalinke kao narodne pjesme često ističu ličnosti, koje nisu izmišljene i kojima se putem istraživanja srednjovjekovne prošlosti Bošnjaka može potpuno ući u trag. I te se osobe mogu ne samo identificirati, nego se mogu otkriti i njihovi doživljaji, koji su poticali pjevača-pjesnika na pisanje konkretnih pjesama. Time se često može ustanoviti i približno doba postanka pojedinih pjesama. One oslikavaju istinsku prošlost područja Balkana, a pretežno Bosne i Hercegovine.[6]
U periodu nastanka sevdalinke je dominirao poseban porodični život među zidovima ograničen na dom, avliju i odaju. Taj život je bio pun čežnje za dalekim, nepoznatim vidicima i u tom vremenskom i prostornom okviru stvarale su se pjesme pune iskrene, dostojanstvene romantike i tjeskobnog avanturizma. Sevdalinka je zapamtila i živopisnost bosanskohercegovačkih gradova i kasaba i opjevala njihove znamenite dijelove.[7]
Primjer jedne takve sevdalinke jeste banjalučka sevdalinka:
Put putuje Latif-aga,
sa jaranom Sulejmanom.
Progovara Latif-aga:
„Moj jarane Sulejmane,
jel’ ti žao Banja Luke,
Banjalučkih teferiča,
i tekije Hadž'kadića,
i jalije Tetarića,
Kul mahale Dervišića,
akšamluka kraj Vrbasa?“[8]
Bilo je to vrijeme prilično teško za starosjedioce BiH koje su tada nazivali imenom „muhamedanci Benjamina Kalaja“ i zato su mnogi od njih odselili u Tursku tražeći sebi bolju i ugodniju domovinu. Tada su otišla i dva jarana – trgovac Latif-aga Tetarić i Sulejman Selman koji su glavni akteri prethodno navedene sevdalinke.[9]
Ambijent u kojem je nastala sevdalinka
Muzički kompozitor Vlado Milošević je rekao: „Ako se hoće doći do prave i nepokvarene sevdalinke i ko želi da čuje njeno pravo i jedino ispravno recitovanje neka ga ne traži po mehanama i kafanama, nego neka zađe u onu sredinu iz koje je sevdalinka nikla i gdje se sačuvala. Ta sredina je stara, patrijarhalna porodica, pretežno muslimanska, a vjerni pjevači su ženska grla, koja su ovu sevdalinku proizveli i do danas sačuvali.“[10]
Umjerenija izdvojenost djevojaka, provođena u većem dijelu gradskog stanovništva vodila je stvaranju posebnog oblika ljubavnog susretanja tj. „ašikovanja“. To je postupno ljubavno upoznavanje sa pouzdano utvrđenim pravilima ljubavnih očitovanja prema kojima su se poprilično određeno znali mjesto, vrijeme i okolnosti pod kojima su se slobodno smjeli sastajati mladići i djevojke. Sve to se odvijalo na ašik pendžeru. To je bio prozor prekriven gustim drvenim rešetkama, mušepcima koji je bio isturen na sokak. Jedan od oblika sporazumijevanja među njima je bilo i sevdisanje, pri čemu se sa unutrašnje strane mušebaka, odnosno baštenskog ili avlijskog zida i taraba (ženski glas) odgovaralo na poziv pjesmom sa druge strane (muški glas).[11]
Nastanak sevdalinke
Već iz samih prirodnih kulisa se vidi gdje i od koga sevdalinka vodi porijeklo: rijeka Miljacka, Bendbaša, Sarači, Kovači, krivi mračni sokačići, velike presvođene kapije s tadašnjim tipičnim cvijećem tj. zumbulom i ružom.[12]
Centar nastanka sevdalinke jeste grad Sarajevo. Sevdalinke porijekom iz Sarajeva pronijele su Bosnom glas o ašikovanju, teferičima i kafanama na Bendbaši, Ilidži itd. Opjevale su i plemenitost vode Mošćanice, privlačno šarenilo Bašćaršije, sarajevske česme i ćuprije, izobilje bezistana i dr. [13]
Sevdalinka u današnjem vremenu
Iako je Bosna i Hercegovina prošla kroz sva previranja u posljednja dva stoljeća, njeni ljudi i dalje čuvaju tradiciju sevdaha širom Bosne i Hercegovine. Prava tradicionalna arhitektura može se posmatrati u sklopu zaštićene kulturne baštine po Bosni tj. u sklopu muzeja sevdaha kao što je to npr. Art kuća sevdaha u Sarajevu. Najistaknutiji muški vokalni izvođači sevdalinki u XX stoljeću su: Nedeljko Bilkić, Himzo Polovina, Nedžad Salković, Zaim Imamović, Safet Isović, Meho Puzić, Zekerijah Đezić, Bajro Redžić i dr. Među najpoznatije ženske vokalne izvođače sevdalinke XX-og stoljeća ubrajaju se: Beba Selimović, Nada Mamula, Zehra Deović, Hanka Paldum, Silvana Armenulić i dr.[14]
Mladi bosanskohercegovački muzičari
nastavljaju bogatu tradiciju sevdaha, njegujući svoju tradicionalnu muziku.
Treba istaknuti i današnje njegovatelje i baštinike ove divne lirske
umotvorine: Božo Vrećo, Damir Imamović, Ilijas Gadžo, Aldijana Tuzlak i neke
muzičke grupe kao što su: Mostar Sevdah Reunion, Etnotrans, Urban Sevdah Band i
Divanhana.
[1] Vlado Milošević, Sevdalinka, Biblioteka:Bošnjačka kulturna baština u Banja Luci, Banja Luka, 2005, str. 40.
[2] Munib Maglajlić, 101 sevdalinka, IKP Prva književna komuna, Mostar, 1978. str 182.
[3] Munib Maglajlić, Nav. djelo , str. 72.
[4] Semir Vranić i Omer Pobrić, Sevdah i sevdalinka, Institut sevdaha- Fondacija Omera Pobrića, Visoko, 2005. str. 11-12.
[5] Munib Maglajlić, Nav. djelo, str 95.
[6] Alija Bejtić, „Prilozi proučavanju naših narodnih pjesama“, Sarajevo, (1953.), str. 387.
[7] Munib Maglajlić, Nav. djelo, str 158.
[8] Munib Maglajlić, Nav. djelo. str. 101.
[9] Mehmed Meho Selman, dostupno na: http://sevdisanje.com/?page_id=697 [18.1. 2018.]
[10] Vlado Milošević, Nav. djelo, str. 45.
[11] Munib Maglajlić, Nav. djelo, str. 154.
[12] Semir Vranić i Omer Pobrić, Nav. djelo, str.14.
[13] Munib Maglajlić, Nav. djelo, str. 160.
[14] Dostupno na: http://sevdisanje.com/?p=8306 , Stranici pristupljeno 18. 1. 2018. godine.
