Piše: Hasan Hasić
Ono što se dalo tada dokučiti, školovati se u okrilju Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine značilo je prepustiti državi brigu o finansiranju njegovog školovanja, pod jedan. Eto, tako bi bilo jeftinije, i dadajmo tome – njegovoj budućnosti prosperitetnije. Postao bi već neko u tom svijetu; kako nije tada bio zainteresovan šta takvo obrazovanje nosi sa sobom, ni potlja nije mario za detaljima. No, zajednički sadržilac svemu tome je bio: zanat i sve slično zanatu godilo bi mogućnostima kućnog budžeta i izvjesnijem nastavku budućnosti (čitaj: mirnijeg života). Jedan dostatan prosjek. Ili stepenica do.
Inače, nije bio očaran autima. Vjerovao je da je tome razlog odrastanje na platonu. Uglavnom, na platonu, ali i na dašćanom podu bez pregrada, kao i na nečemu što zvalo se lijes, korišten u slučaju odlaska u šumu. Platon je bio teži zbog svoje širine, jer njegovi činioci su bili pregrada i daske za sjedenje, ali jednako lagan za snagu Dore ili Doruše (umilno se odazivala na ta imena), uzme li se u obzir, da isti nije prečesto korišten po brdskim putevima, kao što je slučaj sa daščanim podom. Eh, taj je već bio laganiji, bez pregrada i daske za sjedenje. Draži mu je bio platon. I to je bila istina o njegovom dječaštvu.
Da je bilo kako nije, i kako, ni u kojem slučaju nije htio da bude, vjerovat ćemo – ne bi pisao, kao što je oduvijek želio, osim, možda, voznih karti (recimo da je slijedom okolnosti postao kondukter), i to povremeno, usljed dobroćudne obostrane medvjeđe usluge između službenog lica i putnika, koji do Zenice iz tačke udaljene šezdesetak kilometara daje dvije do tri marke, išareteći mu na neki način, da ostavi sebi, da popije štogod – da ne piše kartu. I tako u krug. Baš ovaj put na koji se namjerio u životu, u pomisli na taj fenomen dat će tome jedan moralni vodeni žig. Helem.
Srećom po njega, prijedlog nije popraćen upornošću. Pošao je drugim putem. Putem pruge, ali samo kao vjerni korisnik usluga Željeznice. Vozovi su prolazili, a on je rastao. Oni su ostali isti, on nije. Preferirao je putovanje vozom, ponajprije zbog dostupnosti i udobnosti. Kasnije, osim dostupnosti i navike, javio se i poseban osjećaj: misao u vozu nekako je, čini se, drugačija, nego misao u autobusu i sličnim točkašima. Čak, presjedanje iz autobusa u voz kao da je putovanje kroz vrijeme, ili je to do zastarjelih vagona Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine (pišem li ovako puno ime firme, osjećam kao da prozivam, ne želeći). Vremenom su ga svi kondukteri upoznali. Poznavao je i on njih, mada ne imenima. Poznavali su se tek toliko da snaga službenog i neslužbenog pozdrava bude opuštajuća, i prilika za uvod u još pokoju riječ.
Isti kupei, isti miris, ista nepoštovana pravila, isti nered, skoro pa isti profili putnika, isti mentalni sklop. Na tim šinama se presijeva i naša svakodnevna politička priča, takva kakva jeste. I kasni, po koji minut. I jeftina usluga. I rahatnije se nekako putuje, bez onog “putničkog grča”, iako i nije uvijek uslovan. Ali, da se. Jedan je narod ispričao svoju sudbinu u tim kupeima. Viva la ŽFBiH, u nekom boljem svjetlu.
Bio platon, pa prošao. Bio i voz, i, mada on hoće da prihvati da je u pripravi, teška srca priznaje – i on je, sve su prilike, prošao. Šta je ostalo?
Ostalo je prošlo što oblikuje, i ostali smo mi što ćemo uprkos svim svojih kretanjima i pohodima, naprosto proći. Istina je trajnija.
