Piše: Medina Hadžić
Dragi Poslaniče,
Od kad si nas napustio, ummet lijeka traži.
Svako misli da upravu je, a farz i sunnet zanemaruje.
Države se raspadaju, brat ubija brata,
a radi čega niko ne zna.
Ljudi su postali ograničeni, gledaju samo sebe i interese svoje.
Porodice se ne paze, zanemaruju ahiret,
a zaboravili su da se za njega valja spremat.
Vjera k'o da postaje formalnost pusta.
Ti si nas naučio da optimistični budemo,
zato se nadamo da ćemo lijek naći i spas iznaći.
Za nasljednike alime si nam ostavio, zato moramo da ih štujemo,
jer oni nose suštinu islama.
Neću nikad zaboraviti riječi baš jednog od njih:
„O sine moj, imperativ vjere je znanje, a imperativ znanja je vjera“.
Dok je takvih insana koji nose srce islama, uspjet ćemo da održimo emanet.
Zato velika hvala Mu kad nam je tebe poslao,
da od tebe učimo i da s ljubavlju prema tebi Njemu se približimo.
Prema tome, Poslaniče, često se pitam, da li se ponosiš nama!?
Zbog toga se moramo stalno preispitivati, dok ne budemo bili pitani,
ako želimo Njegovo i tvoje zadovoljstvo.
Nadam se da se i ostali pitaju isto,
jer On nam je dao rješenje u Kur'anu riječima:
„Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni“.
Poslaniče, nadamo se tvom šefatu i Njegovoj Milosti,
jer ti nisi Poslanik naš samo za rebiul evvel, nego od početka do kraja za vas ummet.
Stoga neka je salavat i selam na tebe, Miljeniče, tvoju časnu porodicu i ashabe.
