Kome to prkosimo stoljećima? I koga to oživljavamo iz mrtvila? Ili smo, mi pjesnici, možda, samo bolesnici koji šire virus koji ih iznutra i izvana prožima?
U koju smo to zemlju sahranili sebe i svoje pjesme?
Možda ne znamo šta smo, ali znamo da pisati moramo. I želimo Vam sretan, Svjetski dan poezije, zaodjenut u ruho proljeća, donoseći ono blaženo što smo iz osjećaja pretočili u riječ.
Autor: Emin Grahić
Nepodnošljiva teškoća pisanja
Ni pisati više ne mogu
Ono što nije moglo istrpjeti srce sam prolijevao na papir
Sve stranice sam natopio tobom
I nema mjesta
Nigdje osim ovdje
Pored mene
U mom kutku nemira
Gdje nikad nisi sjela
I gdje nije zamirisao tvoj parfem
A nosim te već odavno
I kada postaneš preteška
Smjestim te u stih
U ton
U san
U bunilu te pjevam i opjevam
Kroz noć
Kroz dan
I poželim da java proguta čežnju
Pa nekad
Uzimam jednu tezu
Kao hipotezu
Dolaziš
A glas ti k'o muzika proljeća
I govoriš trezveno, u slatkoći boja tvoga bića
Da želiš sve moje želje
Bojim se tada
Da ne bih pisao
Da te ne bih imao onakvu kakvu sam te imao prije
Jer ljudi nisu nečiji
Ljudi su svoji
Zato ostani daleko
A ja ću nabaviti nove hartije
I raditi ono na šta sam svikao
Pisati
Disati
Sa tobom
A bez tebe
Autor: Ajla Džagadurov
Između dvije strofe
Kako pisati?
U haljini bijeloj
Sa krvlju na udovima
Rukama međ’ nogama
Notama srca kao porodiljama
Sa bolovima…
Napinjati se.
Vrištati.
Dostavljati.
Iznjedriti riječi kao poslanicu
Izbaciti ih kao dijete,
Kao dio sebe.
Dio iz praiskona pustiti u svijet
Čedan i pogan
Anđeoski i bludan
Sa imenom Boga na usnama
Ili pod uzdama đavola.
I na sve to ne reći ni riječ.
A ako hoćeš da ti kažem, kada prestaje poezija onakvom kako je ti poznaješ
To je onda kada bit predmeta spoznaje
Nadilazi sve jezike ovoga svijeta.
Tada je tvoja duša pero
A tvoj duh tvoja tinta.
Još ću ti ovo reći
Znaj da se u okean utopi onaj koji prizna
Da plivati ne zna.
Onaj što se gordo koprca
Na gordoj površini i ostaje.
Autor: Hasan Hasić
Sustiže me
Iz postojbine moga djetinjstva,
skoro da ništa ne nosim,
s namjerom zaboravljam, i
ostavljam, ali,
sve me sustiže – mašta
što proljepšava potisnuto,
i čemer što podsjeća na zaboravljeno.
Uzrok boli svoje, ludosti
i pameti,
katkad prinesem
iz nevinih dječijih
dana, gdje na uzavrelom
suncu nikada nema nikoga,
niti za hladnih zima,
pokraj peći ima ikoga,
osim djeda moga.
I što više zreli biće moga
racia i
emocija,
snažne me slike dovode
na mejdan sjećanju,
a obrise sada lahko
prepoznajem,
gledam,
smijem se i plačem.
Autor: Nedžma Botonjić
Na mome grobu
Na mome grobu
Posadite jorgovan
A ne čempres.
Želim da sljedeći poeta s istom dijagnozom zna
Da ja sad živim
Da sam se izliječila, smrću
Bol je prestala, i suze su krenule
Rodila sam se
Život je tek počeo.
Na mome grobu
Neka bude jorgovan umjesto čempresa.
Neka miriše moja pjesma
I nekrolog, ispisan kurzivom
“Riječ i zvuk bijahu joj ljubavnici”.
Na mome grobu
Neka bude jorgovan umjesto čempresa.
Neka svakog maja zamiriše
Jer jednog je maja zamirisalo meni
A ni rođena nisam bila.
Neka bude jorgovan umjesto čempresa,
Jer buket jorgovana
Miriše i očima, i nosu, i usnama…
Neka bude jorgovan
Jer čempresa ima i previše.
Ne žali za mnom, sjeti se
Da ja sam tek sad slobodna
Da ja tek sad dišem,
I udišem, miris jorgovana.
