Piše: Sadmir Mustafić
„Statistika je, na kraju, hladnokrvna i neosjećajna. Nije otišlo stotinu i pedeset hiljada ljudi u četiri godine, već su otišla moja dva prijatelja, moja dva druga i brata s kojima sam odrastao. Jasno im je ovdje ukazano da oni državi ne trebaju, niti oni, niti njihova pamet, niti njihov kvalitet! Čak šta više država je dobila novac što su otišli. Ovdje bezglavi poslušnik, zadovoljni rob i ušutkujući idiot ima prednost“.
Mladi nam odlaze, moji vršnjaci i drugovi odlaze.
Gledam ih kako bezbrižno pjevaju po ravnoj gori preko okeana, i neka pjevaju – imaju razloga. A i ne krivim ih, tako mi Boga,otišli su zbog pravde. Pravda je širok pojam i ne mora svaka biti zadovoljena,ali kada pravdica zadrhti, a to je ona notorna koja traži da je sita, onda je sat otkucao i vrijeme je da se sidro digne.
Kao dječak, odrastajući u postratnom periodu uporedo sa demokratijom na ovim prostorima, čuo sam i zapamtio priču o jednom kralju, koji na samrti daje svome sinu jedan prsten i gdje mu kaže: «Sine, kada dođe bezizlaz i kada budeš u strahu skini ovaj prsten i naći ćeš rješenje.» Decenije su prolazile od kako je sin postao kralj, a onda je počela političkanetrpeljivost na dvoru. Došlo je do podlosti i razilaženja, a neprijatelj je bio sve bliži. Naposljetku, kada je kralj skinut sa prijestolja, ode u bijeg glavom bez obzira. Na jednom proplanku sjeti se očevog savjeta te skinu onaj prsten glatko i hitro s oznojenih ruku, zatim s njega dijamantski kamen, jer ispod njega bi mala cedulja. Na njoj je stajalo: «Proći će!».
Ova priča uvijek mi je pružala blagi optimizam. Tome me i vjera uči i iskušava. Nažalost, kasnije shvatih da je pesimista samo iskusni optimista. Postadoh oprezan. Neke stvari zaista prolaze, što bi rekao Balašević: «i najsporija sveća dogori», ali većina njih kao da je duboko zaronila i zatrpala svoje nedostižne korijene.
Proći će!
Odavno mi guramo ovu državu u talog taloga. Odavno nemamo ni cilja, a izgleda ni svrhu. Raspravljamo o velikim državničkim pitanjima, o granicama, o neprijateljima, o nekim kvazi investicijama, o nekoj statistici. A moja država je tamo gdje su oni koje volim i koji me vole. Pa ni Bog ne poznaje granice. Za razliku od vas, On daje nafaku: nekom američku, a nekom njemačku. Nekom usliši dovu da ne ovisi o ljudima, nekome da pri zapošljavanju izbjegne grijeh, nekome da njegova porodica ne pati od neizvjesnosti. Nažalost, samo rijetkima takve dove budu uslišene ovdje.
Proći će!
Na Zapadu sam kročio u Ameriku, Njemačku, Dansku i Švedsku, upoznao njihove različite sisteme i vidio da ljudi rade, imaju posao i slobodni su – čak i kao došljaci napreduju, proporcionalno trudu kojeg ulažu. Vidio sam mlade kako se školuju, napreduju i rade. Hoćeš – možeš! Napredak u poslu, a samim tim u kvalitetu života, zavisi isključivo od tebe. Tvoj trud je tvoj uspjeh. Tako sam upoznao vrhunske doktore, biznismene, profesore, zanatlije, vrhunske kuhare, obične radnike – pa čak državne ili vojne službenike. Zanimljivo, svi su krenuli s nižeg ka višem, bez mita, bez veza, bez nećakluka, bez alternativnih kanala i bez neizvjesnih, dobro složenih, struktura. Niko ne kaže da mu je toliko dobro, možda mu je čak isto ili za nijansu bolje kao nekome ko ovdje radi, s obzirom na standard života, ali nema izrobljavanja, nema psihičkog opterećenja koje život skraćuje, nema šefa faraona, nego šefa radnika, nema političke opcije, nema korupcije i neizvjesnosti – zna da je do njega, njegovog zalaganja, truda i ambicija. Sve osim toga nije normalno i nije prirodno. Ljudi odlaze radi egzistencije ili radi sigurnosti. Oni nisu izdajnici, niti pohlepnici, oni umorno Arku traže! Opravdano! Ovo je pitanje broj jedan, sve mimo toga je politička manipulacija, inžinjering i zavođenje mase!
Proći će!
Statistika je, na kraju, hladnokrvna i neosjećajna. Nije otišlo stotinu i pedeset hiljada ljudi u četiri godine, već su otišla moja dva prijatelja, moja dva druga i brata s kojima sam odrastao. Jasno im je ovdje ukazano da oni državi ne trebaju, niti oni, niti njihova pamet, niti njihov kvalitet! Čak šta više država je dobila novac što su otišli. Ovdje bezglavi poslušnik, zadovoljni rob i ušutkujući idiot ima prednost.
Proći će!
Ako je moja država tamo gdje su oni koje volim. Onda je jedna petina moje države odavno otišlo, a haman i izgubljeno. Život je svet, a moja obaveza je da čuvam svetinje i da pazim da se, nedo Bog, ne oštete. Državu čine ljudi, pa tako i država postane sveta. Šta ćemo kada ih ne bude!?
Proći će!
Iskreno, volio bih da svojim trudom platim babi i mami putovanje do Makarske da odmore od reumatskih bolova, da odvedem Merimu i Fatiha u Kemer da odmorimo kao i svi drugi, volio bih da s Dženanom odem na utakmicu Bajerna bezbrižno, da dignemo ruke s južne tribine i da se sjetimo r. Jasminka, da se brodom otisnem ka obalama Italije, da odem na Hadždž dok cijene nisu preskočile. Možete slobodno reći da sam dunjalučar. I jesam, gledajući ovo iz naše perspektive. Da smo negdje drugo već bi razmišljali gdje ćemo s porodicama poslije ramazanskog bajrama.
Proći će!
Ja ne znam rješenje. I kada bih znao vjerovatno ne bih rekao iz razloga što uvijek ima opcija primoranog nemiješanja. To otprilike možete vidjeti kada pozovete priučenog majstora u svoj stan da vam popravi električni uređaj ili zavrne nekakvu cijev i pri tome napravi rusvaj. Onog trenutka kada uočite grešku, jer i vi zaboga nešto znate, i pri tome ga upozorite on baca alat i kaže: «Što me zoveš kada znaš, uradi sam!» Ono što je jedino moguće od mene je odabrati majstora, i naučiti iz greške. Jer majstor je majstor, ja sam samo teolog koji ima opciju da bira kvalitet, kako bi moji uslovi života bili zadovoljeni.
Proći će i to!
Imam pravo da govorim o ovome jer ostavljam svoj život tamo gdje rijetki žele. Niko prigovoriti ne može, a život je kratak. Opet valja živjeti život bez snova.
I on proći će!
