Piše: Hasan Hasić
Fotografija: Almedin Karić
U Srebrenici svjetovi
(S najhrabrijeg komada ljudskog duha – iz srca im otežalog poletje dova i uz nju nepregledan vez Svetog Slova – trajemo…)
I potegnu čovjek za žezlom na zlu skovanom, i na prag smrti naprasne dovede čeljad ljudsku.
Naumljeno.
Sruči na se sve kletve svemira u grcanju sricane – sve mazlum do mazluma stade.
Neopisivo.
Ubiše jedan, ubiše dva…
na hiljade svjetova – razliše ih u bol, patnju…
nesnošljivu tugu, i naposljetku, vječno sjećanje.
Propao je čovjek.
Nečovjek.
Prepjeva zalim himnu zločina. Zanijeka drugome život.
I čast.
Ponizi muško.
Postidi kraljicu.
Ote domu graju – djeci osmijeh, družici smiraj.
Propao je čovjek.
Nečovjek.
Sirotani, sirotice i udovice na ledini i s ledinom smrću posijanom
srastoše. Uzrastoše.
Ni zemlja još upila nije, nit’ je nebo sapralo
krv i suze – vječna opomena rodu Ademovom.
Još će nebeski planeti iz poređenih avlija
čuti glasove što zazivaju mir, i prolamaju imena univerzuma.
Baš tako – poimenice.
S neosakačenim sjećanjem i sjetom…a često ih gromoglasna tišina dozove.
Ponaosob.
U srca, i glave izmorene.
A oni u redovima, prekriveni dostojanstvom,
k’o da selame galaksiju, posmatraju ognjišta gdje se još mokre dimije vijore,
Oplakuju.
Osmijehuju se:
“Još šarenike rađaju!”
I rosa još blista na obroncima, k’o obloge ledene na čelu izboranom. I plug se u ilovaču zario!
Propao je čovjek.
Nečovjek.