Piše: Hasan Hasić

Izvor: preporod.info

Odrastanje na selu na krajem drugog i početkom trećeg milenija naše ere omogućilo mi je uvid u jezičnu jezgru. Možda ne u Halilovićev Pravopis, ali da u ono bez čega ni on ne može početi.

Kontekstualiziram odrastanje u vremenu u kojem se selo, utjecajem globalizacije, brzo približava gradu.

U Bosni je to malo sporije, pa se selo prkosnije drži. Razlika između livade i mnoštva trotoara počiva na intenzivnijem dijalogu sa florom i faunom na selu, pri čemu jezik biva intimniji i izraženiji. Komunikacija zna biti i suviše gruba, neuglađena, ali direktna. Pri tečnom i ravnomjernom dijalogu, pri govoru, svađi, a i artikulaciji svetog – narodni jezik je neomeđen stalnim ispravkama, ali njegovan.

Sjećate li se onih priča iz djetinjstva koje su vam pričane mjesto evropskih bajki? Sjećate li se vila, onih “dobrih” i “ljudi u zelenom” – glavnih aktera tih priča? Jakako, vjerujem.

Tome je sigurno doprinio nedostatak satelitskog signala. Možda nam nisu ispričane tako elokventno, umjetnički dotjerano i pedagoški smišljeno, ali su mogle stati u ravan raspleta i završetaka bajki braće Grim i Andersena. U njima je bilo i motiva Istoka, i onih već duže odomaćenih. Činilo se da u njih pripovjedač vjeruje, čak više nego slušalac. Tri elementa su jako bitna u gore kazanom: kazivanje, slušanje i šutnja. Sinteza ova tri elementa kreira platformu za njegu jezika.

Jezik je živ. Život mu omogućavaju njegovi govornici. Prije svega oni kojima je to maternji jezik i koji od rođenja usvajaju pojmovlje svakodnevnice na tom jeziku. S obzirom na živost, jezik se čuva interakcijom s njime i u odnosu sa drugim –  dajući i primajući.

Zato, ne postoji pojedinac ili institucija koji će mu dati konačnu formu. Kada priča o pravilima, jedan čovjek ili grupa, referiraju se na ljude koji se na tom jeziku žale, vesele, raspravljaju, pišu, vole, misle i šute. U okviru identiteta, jezik se da nametnuti kao osnovna matica, a potonje nabrojano će nam dati uvid u riječi kao jake jedinice ukupnog izraza jednog naroda koji pomoću međusobno, te sa drugima, komunicira.

I to nije puka shema komunikacije, već ukazivanje na čovjekovu prirodu da se svikne sa jezikom koji mu omogućava življenje, da kaže, bude saslušan, da razumije i bude razumijevan.

Tako će historija naroda i njegovo pravo da egzistira tražiti da se razumije u okviru svoga jezika, koji će ispričati i istinu, i pravdu, i nepravdu, i laž, i legendu, i mit, i to, ne radi pukog zapisivanja, već povratne reakcije. S takvom živošću se ne može drugačije negoli živo. U suprotnom, umrtvljenjem tog odnosa mrije i jezik. Posljedice znaju biti nenadoknadive.

Danas, kada me spopadne priliv nekih sjećanja, izdvojenih slika, i slično, prizivam objasnitelje u riječima “jezika moga djeda”.

U takvom činu se može osvjestiti na kome ostaje živost jezika, koliko je zamrlo i koliko mu još uvijek ima spasa. Uostalom, kako očuvati i vlastito ime, i dati zamah lozi?!

Zato “jezik moga djeda” nije kategorija prošlog vremena kome ostaje da zasjedne gdje se i zatekao. I nije samo na stručnoj obradi da takvo što sačuva u analima akademskog miljea.

Tome se vraćamo u svojim mislima, kukanjima, veseljima, dozivanju Boga, pisanjima, slušanju i šutnji.

Da, i u šutnji.

Naposljetku, nadat se da ćemo osvijestiti važnost borbe za učenje bosanskog jezika u školama u RS-u, potom i važnost podučavanja bosanskom jeziku druge, treće i kasnije generacija Bošnjaka u dijaspori, od San Francisca do Pertha.