Dekan, prof. dr. Zuhdija Hasanović za Mlađak: Post pokazuje da nema većeg zadovoljstva od odricanja iz ljubavi prema Allahu, dž.š.

Priredila: Ajla Džagadurov


U jednoj Vašoj hutbi naveli ste da “veliki ljudi posjeduju ideale, a mali prohtjeve”. U kojoj mjeri je ramazan prilika da čovjek odbaci, pored loših navika, i one prohtjeve vlastite duše (nafs) i okrene se ka čišćenju, doslovice glačanju (sikala), vlastitoga srca?

Prof. dr. Hasanović: Dopusti mi, cijenjena Ajla, da se prije svega zahvalim tebi i kolegama i kolegicama što uz sve svoje redovne studentske obaveze kroz Mlađak objavljujete tekstove koji trebaju, prije svih drugih, mlade, ali i sve ostale, vraćati istinskim vrijednostima. Hvala vam na tome i molim Allaha, dž.š., da vas nagradi na najljepši način!

Čovjek je veličanstveno Allahovo, dž.š., djelo, daje mu pretpostavke da piše naučna djela, gradi monumentalne građevine, kreira umjetnička djela, da uspostavlja i razvija civilizacije, ali mu je dao mogućnost i da sve to poruši i uništi. Na svakom pojedincu je da odabere kojim će životnim putem krenuti, hoće li u svom životu biti konstruktivan ili destruktivan.  

Činjenica je da veliki i uspješni ljudi imaju ideale, jasne ciljeve u svom životu i ne ustručavaju se da se žrtvuju da bi ih ostvarili i oni, uz Božiju pomoć, dolaze do cilja. S druge strane, imamo slabiće, neozbiljne i neodgovorne osobe koje svoj život traće udovoljavajući svojim prohtjevima i strastima. Iza ovakvih ništa korisno ne ostaje.

Ramazan je odlična prilika da značajnije promijenimo svoj način života. Vrlo dobro primjećujemo gdje su mjesta poboljšanja i šta bismo trebali mijenjati, ali konstantno tu odluku o promjeni odgađamo. Navikli smo se na loše ponašanje. S druge strane, stalno komentiramo negativne promjene u društvu. Preduvjet za te šire i veće promjene je promjena svakog od nas, a ovo vrijeme samoizolacije zbog pandemije je jedinstvena prilika za to. Prisiljeni smo duže vremena boraviti u svome domu, ušli smo u mubarek vrijeme ramazana što nam daje idealnu šansu da tu promjenu konačno izvršimo!

Počinjemo naravno od čišćenja srca, uma i tijela, odstranjivanja različitih vrsta zabluda, praznovjerja, stereotipa, obmana, privida, negativnih osobina, nečistoće, jer nas to sprečava u spoznaji Allaha, dž.š., i realnosti. Sve dok smisao života, ugođaj, smiraj i sreću tražimo u nečemu drugom mimo Allaha, dž.š., nismo dovoljno čisti. A onda kroz naš iskreni ibadet i jačanje svijesti o Allahu, dž.š., kroz razne stadije i stanja dolazimo u dimenziju kada je svaki naš pokret, svaka naša riječ, svaka naša misao, dah i uzdah, prožeti sviješću o Allahu, dž.š., a tada kako to kaže Božiji Poslanik, s.a.v.s., “Kada zatražimo nešto od Allaha, dž.š., On nam daje, kada Mu uputimo dovu – On je uslišava!”    

Možete li nam reći nešto više o načinu na koji su Poslanik, s.a.w.s., i plemeniti ashabi dočekivali i provodili ovaj mjesec?

Prof. dr. Hasanović: Kao muslimani vjerujemo da mimo uzornog života Muhammeda, s.a.v.s., ne možemo ostvariti uspješan i sretan život ni na ovom, ni na budućem svijetu,  jer njegov je život paradigma i pokazuje domete koje čovjek može dosegnuti.

Ramazan je Muhammed, s.a.v.s., doživljavao kao veliku inspiraciju i potpunu katarzu. Iako je njegovo ponašanje i život i mimo ramazana bio potpuno ispunjen duhovnošću i moralnošću i nikada ni u jednom trenutku nije traćio vrijeme, nego je svaki moment ciljano i svrsishodno provodio, ipak je u ramazanu u svemu pokazivao dimenziju više. Dublje i snažnije se pokoravao Allahu, dž.š., kada je i pomisao na nešto drugo mimo Allaha, dž.š., narušavala njegovu valjanost posta te imao humaniji i plemenitiji odnos prema svim živim bićima, posebno ljudima.

Znajući da svako korisno djelo raste i uvećava se u ramazanu, Resulullah, s.a.v.s., maksimalno je mobilizirao sve svoje potencijale. Njegova pobožnost, darežljivost i dobrota dolazili su u ramazanu do punog izražaja.

Ashabi su opet uvijek bili pod utjecajem ramazana. Pola godine bi se propitivali koliko su kvalitetno proveli ramazan, a preostali dio godine u pripremanju za novi ramazan.

Mjesec ramazan je prije svega mjesec samoizgradnje: duhovnog, moralnog i intelektualnog pročišćenja. Allah, dž.š., nam  je u ovom mjesecu dao na raspolaganje sva sredstva i mogućnosti za duhovnu katarzu i oslobađanje od zagađenosti grijesima. U njemu su veoma dobre prilike za čovjeka kako bi ovom velikom i raznolikom sofrom uživao u milosti Božijoj te kako bi ojačao svoju dušu i intelekt raznovrsnim duševnim napicima.

Posebno u ovim vremenima izolacije skrenuo bih pažnju da Božiji Poslanik, s.a.v.s., nikada nije zanemarivao svoju porodicu. I u toku ramazanskog posta Pejgamber, s.a.v.s., je znao zabavljati se sa svojim suprugama. Hazreti Aiša, radijallahu ‘anha, kaže: 

“Vjerovjesnik, s.a.v.s., je kao postač ljubio svoje supruge i mazio ih, ali je on svojim potrebama vladao bolje od vas.” (El-Buhari)

S druge strane, Poslanik, s.a.v.s., je u posljednjih deset noći ramazana budio svoju porodicu da zajedno s njim ibadet čine.

Poslanik, s.a.v.s., je sve svoje aktivnosti prožimao spominjanjem Allaha, dž.š., koje im je davalo život i berićet. Ebud-Derda, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao:

“Hoćete li da vam kažem koje je vaše djelo najbolje, najviše raduje vašeg Gospodara, podiže vam stupnje više od drugih, bolje vam je čak od toga da dijelite zlato i srebro i da se oružano borite protiv neprijatelja na smrt?!

“Šta je to, Božiji Poslaniče?! – upitaše.

“Spominjanje Allaha, dž.š.!” (Ibn Madža)

Analogno činjenici da ćemo određeni dio, ako ne i čitav ramazan provesti u izolaciji (a nadamo se da, ako Bog da, to neće biti slučaj), u prisustvu (hadret) Svevišnjeg Gospodara i Poslanika, s.a.w.s., da li je ovaj ramazan odlična prilika da se čovjek zaista osami, u potpunosti i vrijeme iskoristi kvalitativno, a ne da se samo prepusti onome što bismo mogli nazvati “životarenjem”?

Prof. dr. Hasanović: Čovjek ima priliku da živi na ovome svijetu samo jednom. Bez obzira na razloge koje bude navodio, nikoga Allah, dž.š., neće vratiti na ovaj svijet. Zbog toga je važan svaki trenutak u našem životu i način kako ga provodimo. Svako od nas svojim ponašanjem i djelovanjem kreira svoj život, koji ostavlja za sobom trag, boji vrijeme svojom bojom u okviru porodice, džemata, kraja u kojem je živio, zajednice kojoj je pripadao, sve u skladu s kapacitetima koje je posjedovao i po tim tragovima i rezultatima će se spominjati i na osnovu njih će račun na Sudnjemu danu polagati.

Sve što nam se dešava u životu nastojimo razumijevati na pozitivan način. U ovo vrijeme pandemije moramo se pridržavati mjera koje nam izriču nadležni organi i ostati kod kuće. To je odlična prilika da sredimo svoj život. Užurbani način života u kojem je sve isprogramirano i planirano, kojeg prožima samo misao o nabavci i potrošnji, gdje sve gledamo kroz novac i gdje “sve ima svoju cijenu, a ništa nema vrijednost”  otuđio nas je od nas samih, od onoga što nas čini čovjekom.

Ovo je odlična prilika da razmislimo što je to što nas čini čovjekom. Koje su to vrijednosti kojih se trebamo u životu držati? Imamo li mi ideale za koje bismo se žrtvovali? Šta je smisao našeg života? Itekako je važno da razmislimo o našem životnom cilju! Hoćemo li dopustiti da nam uvijek drugi određuju kako da živimo, posebno oni koji, ustvari, misle samo na sebe i na svoje osobne interese?! Kakva država treba biti, koje vrijednosti naša zajednica treba braniti?! Mladi moraju postavljati ovakva pitanja i što je još važnije moraju davati jasne odgovore na njih!  Mladi moraju preuzimati odgovornost za stanje u kojem se nalazimo i davati konkretna rješenja!

Često čujemo da se kroz post ostvaruje empatija sa drugima, posebice s onima koji oskudijevaju u onim osnovnim stvarima, a sada se nalazimo u situaciji koju dijelimo sa gotovo čitavim svijetom. Da li je trenutna situacija nagovještaj boljeg stanja među ljudima ili tek samo prolazna faza koju ćemo zaboraviti ne uzimajući lekcije? Šta bi jedan vjernik trebao izvući kao pouku iz svega ovoga?

Prof. dr. Hasanović: Prema dostupnim informacijama može se govoriti da je pandemija virusa COVID – 19 jedinstvena pojava u povijesti čovječanstva.  Pažnja cijelog svijeta je zaokupljena informacijama o širenju virusa, razlozima njegove pojave i prenošenja na čovjeka, liječenju oboljelih, stvarnim uzrocima smrti onih  koji nisu uspjeli da se oporave, ekonomskim i drugim posljedicama pandemije. Htjeli – ne htjeli mi se saosjećamo s drugima i bol porodice umrlog zbog korona virusa osjećamo snažnije nego bilo kada do sada, jer je sasvim realan strah da se slično može i nama desiti.

U jačanju naše empatije s drugima dovoljno je da naučimo da nema zaraze bez neposrednog kontakta s drugom osobom, ali nema ni izliječenja bez druge osobe. Jednostavno, jedni bez drugih ne možemo, bez obzira ko je taj drugi i u ovoj situaciji smo vidjeli da to uopće nije bitno.

U svakom slučaju morali bismo iskoristiti ovu situaciju i uzeti trajne pouke iz nje, jer Allah, dž.š., često ne daje drugu šansu. Mnogo je toga što iz ove pandemije možemo naučiti. Pomogla nam je da i kao pojedinci i kao čovječanstvo razlučimo bitno od nebitnog i da shvatimo da od bitnog uvijek ima bitnije. Mi na lokalnom nivou smo odjednom vidjeli da od migrantske krize, političkih nesuglasica i odlaska mladih, važnih pitanja koja nas opterećuju godinama, odjednom ima nešto bitnije – očuvati goli život. Da bismo očuvali život, koji je tako krhak, naučili smo da je važna discipliniranost, korištenje zaštitne opreme, fizička distanca, redovno održavanje higijene, samoizolacija, da je kuća/dom uvijek utočište i zaštita od svega negativnog, a onda smo uvidjeli da duhovno, moralno, mentalno i intelektualno jaki vjernici to bez problema podnose, čak moglo bi se reći da ovo stanje relaksirajuće djeluje na njih.

Znamo da je ramazan, kao treći po redu mubarek mjesec, nakon redžeba i ša'bana koji slove kao mjeseci Svevišnjeg Gospodara, dž.š., i Božijeg Poslanika, s.a.w.s., poznat kao mjesec ummeta. Do sada smo ramazan obilježavali u našim džamijama, kroz mukabele, zajedničke iftare, teraviju namaz, a sada, u izolaciji, prinuđeni smo sve to svesti na krug porodice. Kako pomiriti prethodno navedenu činjenicu sa našom trenutnom situacijom? Stavlja li se u ramazanu teža na ummet ili pak na pojedinačni duhovni napredak, ili je ramazan upravo spoj toga dvoga?

Prof. dr. Hasanović: Jedna od karakteristika islamskog svjetonazora, budući da u potpunosti poznaje prirodu čovjeka, je da kroz svoje norme daje čovjeku ono što će mu pružiti najoptimalnija rješenja. Nikada se kod muslimana ne smiju sukobljavati njegove individualne potrebe i kolektivni interes društva u kojem živi ili ummeta kojem pripada, iako u životu često nisu podudarni. Musliman i muslimanka konstantno rade na sebi, usavršavaju se u duhovnom, moralnom, intelektualnom, radnom i svakom drugom pozitivnom smislu, ali jačanjem sebe istovremeno razvijaju svoju kolektivnu svijest, da su oni dio zajednice i da samo tako mogu uspjeti. Bez zajednice pojedinci su otuđeni, marginalizirani, izgubljeni o čemu je i sam Božiji Poslanik, s.a.v.s., često govorio.   

Muslimani su svjesni da svojim osobnim jačanjem i zajedničkim, organiziranim djelovanjem jačaju svoju zajednicu, a u konačnici cijeli ummet.

Rekao bih da je ramazan jedna od dobrih prilika kada se jače trebaju uvezivati intimna, pojedinačna, duboko u sebi doživljena iskustva vjere, osjećaj veličine i blizine Allaha, dž.š., sa sviješću o pripadnosti svjetskoj zajednici muslimana kroz zajedničke masovne iftare, masovna posjećivanja džamija te svijest da muslimani širom svijeta poste u isto vrijeme. Ovim spajanjem pojedinačni, individualni, partikularni,  intimni osjećaji vjere  se udružuju i tako postajemo jedna od najjačih zajednica vjernih na svijetu koja se budi i sve više postaje svjesna svoje snage. Zajednica koja će preko svojih najumnijih ljudi i organizacija koje je predstavljaju doći do jasnog formuliranja svojih ciljeva i prioriteta kojima u narednom periodu treba posvetiti posebnu pažnju.

Za kraj, imate li neku posebnu poruku za Vaše studente?

Prof. dr. Hasanović: Nalazimo se u mubarek mjesecu ramazanu, doživljavajući ga kao nikada do sada, daleko od džamija, bez kolektivnih iftara, klanjanja teravih namaza i praćenja mukabela u džamijama, bez druženja. To je novi izazov za sve nas. Molim sve nastavnike i saradnike, zaposlenike Fakulteta, posebno sve naše studente i studentice da se maksimalno angažiraju u ovom mjesecu, da se stave na raspolaganje mjesnim imamima, glavnim imamima, muftijama, Islamskoj zajednici u pronalaženju alternativnih načina da ojačamo naš vjerski život.

Iskreno se nadam da će nam ovo prisilno odvajanje od džamije, zajedničkih druženja i izravnih kontakata dati priliku da razmislimo koliko nam je u životu važna džamija i da joj vratimo ono njeno centralno mjesto da ona pokreće i usmjerava sve naše aktivnosti, dati nam priliku da shvatimo da na ovom svijetu ne možemo živjeti sami i ako želimo korektne i lijepe odnose unutar porodice, komšiluka, kolektiva da sami trebamo pokazati više dobrote, razumijevanja i ljubaznosti, jer to je ono što će nas zbližiti, a naše pozitivne rezultate povećati i blagoslovljenim ih učiniti.

Molim sve naše studente i studentice da se predaju ibadetu u potpunosti, namazu, postu, učenju Kur'ana, zikru, da ništa od toga ne čine po navici, inerciji, nego da svaki novi namaz, svaki novi dan posta doživljavaju na poseban način, da se sjete da nam post pokazuje da nema većeg zadovoljstva, nego odreći se onoga što nam je potrebno iz ljubavi prema Allahu, dž.š. Što je odricanje veće – veće je zadovoljstvo!

Ne zaboravimo se dovom obraćati Allahu, dž.š., posebno pred sami iftar, moliti Allaha, dž.š., za dobro i uspjeh ne samo nas pojedinaca, nego i naše zajednice, društva, države, cijelog ummeta, učimo dovu, jer ona sve mijenja, pa i sudbinu!  

Molim Allaha, dž.š., da se uzorni život Muhammeda, s.a.v.s., prepoznaje u našim životima i da budemo istinski predvodnici onih koji su Allaha, dž.š., svjesni!

Svim muslimanima i muslimankama Ramazan šerif mubarek olsun!