Priredila: Medina Hadžić
U Vašem tekstu o fidji naveli ste da se to pitanje slabo tretira na našim prostorima. Zbog čega je to tako i kako šerijatsko pravo tretira pitanje fidje i njeno izvršavanje odnosno neizvršavanje?
Prof. dr. Mustafa Hasani: Tekst koji spominjete sam napisao 2002. godine. Kao teravih-imam u mahalskoj džamiji na Budakovićima sam umjesto uobičajenih predavanja organizirao poslije teravije razgovor sa džematlijama o nekoj ibadetskoj temi na način da bih ja postavio pitanje ili dilemu, a onda tražio od njih da mi odgovore. U prijatnom razgovoru u kojem sam ih hrabrio da odgovaraju stekao uvid u to koliko moje džematlije znaju o temeljnim ilmihalskim pitanjima. Bilo je vrlo interesantno za mene kao imama, ali i kao tada predavača na Fakultetu da steknem uvid koliko zaista naš prosječni džematlija poznaje osnove o namazu, postu zekatu i sl. Jedna od tih tema koja je bila gotovo nepoznanica jeste bila fidja. U pregledu literarure o fidji na bosanskom jeziku našao sam tada jedinio tekst prof. Ibrahima Džananovića objavljen prije agresije u časopisu Islamska misao, a koji je tematski bio posvećen fidiji. Fidja je zaista bila zaboravljena tema koju je trebalo ponovo afirmirati u našem vjerskom diskursu.
Mislim da je danas fidja poznatija kao propis među našim džematlijama nego ranije, jer joj je dato više medijskog prostora a prisutnija je u vazovima i obraćanjima u džamijama. Posebno je interesantno spomenuti da je 2018. godine Vijeće muftija donijelo Fetvu o dozvoli institucionalnog prikupljanja i raspodjele fidje i keffareta čime je Islamska zajednica napravila iskorak prema vjernicima i dala im mogućnost da oni koji žele mogu sredstva od fidje i keffareta dostaviti putem Islamske zajednice. Ideja kojom se vodilo Vijeće muftija u donošenju ove fetve jeste da Islamska zajednica servisira potrebe pojedinaca iz zemlje i inostranstva i da posrednički pomaže u dostavljanju tih sredstava siromasima i nevoljnicima.
Smatram ovo važnim iskorakom ne samo u servisiranju ovih usluga i potreba već i iskorakom u pravcu afirmiranja i edukacije naših džematlija o temi fidje i keffareta. Da podsjetim, u našem mezhebu izdvajanje fidje jeste obaveza na nivou vadžiba za trajno bolesne i iznemogle osobe koje su izgubile nadu da će nekad biti u prilici te dane napostiti. Oni koji to nisu u prilici izdvojiti trebaju na ime fidje, koja znači iskup, dati onoliko koliko mogu zbog činjenice da ne poste ramazanski post.
Poznata nam je fetva o davanju zekata i sadekatu-l-fitra u Bejtu-l-mal, međutim to pitanje gdje se daje zekat i sadekatu-l-fitr zahtijeva konstatno napominjanje kako nas tako i šire javnosti. Prema tome, možete li nam ukratko objasniti važnost davanja zekata i sadekatu-l-fitra u Bejtu-l-mal i kako se vrednuje ono što je dato na svoju ruku odnosno van Bejtu-l-mala?
Prof. dr. Mustafa Hasani: Ebu Bekr je pokrenuo vojni pohod protiv onih koji su uskratili davanje zekata halifi, a davali su ga u vrijeme Božijeg Poslanika, a. s. Ovdje nije riječ samo o nedavanju zekata već i o neposluhu prema nadležnom vjerskom autoritetu, koji ima obavezu da u svome vladanju i upravljanju vodi računa o obavezi izdvajanja zekata. Nadležnost islamske vlasti se tragom prakse Božijeg Poslanika odnosi i na izvršavanje ibadeta, pa tako i na zekat. Pogledamo li praksu hulefa'i-rašidina (prve četvorice pravednih halifa) vidjet ćemo da su se kao halife itekako bavili pitanjima menadžmenta zekata, unapređivali organizaciju, donosili neka nova i funkcionalnija organizacijska rješenja kakvih nije bilo ranije u praksi i sl. Sve ovo pokazuje s koliko su brige i pažnje kao nosioci islamske vlasti brinuli o tome da li građani daju zekat i kako ga daju.
Stoga je pitanje odgovornosti i nadležnosti islamske vlasti u mendžmentu zekata neupitno. Pogledamo li savremene prakse u muslimanskim zemljama vidjet ćemo da je od polovice prošlog stoljeća na sceni borba za oživljavanjem sunneta Božijeg Poslanika, a.s., po pitanju organiziranog i institucionalnog menadžmenta zekata. Muslimanski svijet je do sad razvio u tom smislu niz modela i rekao bih još uvijek traga za idealnim rješenjem, ali je u biti važnije da su pokrenuti ti procesi oživljavanja ideje institucionalnog menadžmenta zekata nego li je to pitanje do kakvih modela smo u ovom trenutku došli. Važno je da su ti procesi otvoreni i da se organizacijski razvijaju.
Mi u BiH spadamo u red institucionalno vrlo organiziranih muslimanskih zajednica u sekularnim društvima.To nam treba biti na čast i ponos, budući su naši prethodnici znali prepoznati u jednom trenutku važnost akcije zekata i njenu potrebu da se na takav način odgovori izazovima s kojima su se muslimani ondašnje Jugoslavije susreli.
U tom smislu i Zajednica treba nastaviti s unutarnjim jačenjem prije svega ljudskih, ali i infrastrukturnih kapaciteta menadžementa zekata. Alternativni kanali i organizacije kojima se uplaćuju sredstva zekata i vitara djeluju i njih će uvijek biti naprosto zato jer se radi o parama. Islamska zajednica se s takvima može boriti samo dobrom organizacijom, profesionalnošću i ponajprije misijskim radom i djelovanjem. Zekat je prije svega ibadet, a posljedice njegova distriburanja u društvo su velik benefit za sve, državu u cjelini, a ne samo za lokalnu zajednicu i sl.
Zekat je kao temeljni ibadet na rangu namaza, posta i hadža. Vjernik se zaista mora potruditi da dobro obračuna sredstva koja posjeduje kako bi pravilno izvršio njegovo izdvajanje. Radi se o matematici, obračunu bilansa stanja. To i nije lahko. Budući je zakat temeljni ibadet (šart) među ulemom postoje različiti stavovi o tome da li je zakat izvršen ako je dat u pogrešne ruke. To pitanje i dalje ostaje otvorenim. Međutim, prema zekatu se, kao temeljnom farzu, treba odnositi s dostojanstvom kakvog zaslužuje ovaj šart.
Šerijatsko pravo jasno definira koje su to osobe dužne dati zekat i sadekatu-fitr, međutim postoje slučajevi kada osobe ne posjeduju vrijednost nisaba, ali ipak žele dati određen materijlni iznos na ime svoje imovine, da li je to moguće i kakav pravni status ono ima?
Prof. dr. Mustafa Hasani: Da, to je moguće i mi smo svjedoci da ljudi uplaćuju 10 KM za vitre i isto toliko i za zekat!?! Nekada je to rezultat nepoznavanje propisa, a nekada se radi o želji pojedinca koji nije obavezan dati zekat da on od sebe, dobrovoljno uplati nešto u fond zekata kako bi doprinio realizaciji ciljeva koje sprovodi Islamska zajednica sredstvima zekata. Nadati je se da će ta njegova želja i dova biti uslišana i da će i on jednoga dana sebebom tih skromnih izdvajanja postati obavezni davalac zekata. Vjera u Allaha nema granica, a Allah je taj koji mijenja stanja.
Nalazimo se u zadnjoj trećini ramazana kada se stupa u itikaf tj. posebnu kategoriju ibadeta. Shodno situaciji koja nas je zadesila prethodnih mjeseci, gotovo cijeli ramazan smo proveli u samoizolaciji pa na koji način bi mogli sam čin itikafa izdići na veći stepen u cilju duhovnog približavanja Uzvišenom Allahu, dž.š. ?
Prof. dr. Mustafa Hasani: Itikaf jezički znači boravak ili ostajanje, odnosno ostajanje u džamiji radi ibadeta. Ideja izolacije stoji naspram ideje društvene uključenosti, pojavnosti i sl. Obje varijante su važne za vjernika. Izolacija nam je potrebna da sami sa sobom sagledamo stanje ili bolje uočimo vlastite slabosti, posebnosti, mogućnosti i sl.
Svejedoci smo da nam je ova izloacija pomogla da se vratimo nekim zaboravljenim vrijednostima, poput porodice, djece. Logički je teško razumjeti kako se to roditelj može vratiti svojoj deci, kao da nisu stalno skupa!? Radi se o tome da je problem kvalitete sadržaja naših odnosa. Da, fizički jesmo svi na broju i skupu, ali koliko smo to suštinski jedni s drugima. Mladi otac, vrstan instruktor matematike koji se danas uspješno bavi IT poslovima, mi je prenio kako mu je samoizolacija pomogla da vidi da njegov sin ima sistemskih grešaka u matemetici. Neko ko je druge podučavao metematici i tako se pomagao kao student, nije imao uvida u rad i znanje svoga djeteta! U poznatom ajetu iz sure Duha Allah, dž. š. kaže: I Allah će ti dati pa ćeš zadovoljan biti! Ovaj pojam zadovoljstva jeste ustvari pitanje kvaliteta života kojim živimo. Svaka izolacija koja će nam pomoći da kvalitet, duševni sadržaj svoga života podignemo na višu razinu jeste dobrodošla. Za vjernika je to pitanje uspostavljanja kvalitetnog odnosa sa Bogom, a koji se ima reflektirati na sve naše druge odnose u kući, poslu, komšiluku. Ti procesi i odnosi su u stalnom mijenjanju i u njih treba kontinuirano ulagati. Ali da bi ih kvalitetno sagledali, vrednovali potrebno je da se izoliramo i malo čujemo samo sebe. Ali istinski! Jer od brujanja svakodnevnice, čovjek nije u prilici da sabere ni vlastite misli, a kamoli da kvalitetno posloži svoj život!
Za kraj, budući da smo pri kraju ramazana i bliži nam se bajram, imate li neku posebnu poruku za Vaše studente?
Prof. dr. Mustafa Hasani: Naravno da imam! Meni kraj ramazana uvijek budi potrebu da razmišljam o budućnosti. Svaka dova je ustvari vezana za budućnost, pa i kada molimo da nam Bog oprosti neko djelo iz prošlosti, ustvari tražimo da se to desi u budućnosti. Islam je snažno okrenut budućnosti, a ne prošlosti, iako nam se ovo drugo često nameće kao „islamski“ orijentir. Uglavnom, volio bih da moji studneti ovih zadnjih dana ramazana svoje dove koje upućuju Allahu, definišu kao životne ciljeve, vlastite projekte i da Allahu u dovama kazuju šta žele i šta su spremni uraditi po tom pitanju. To su aktivne dove!
Volio bih da u tim dovama traže pomoć da uspiju otići negdje u svijet kroz program razmjene studenata, da se ode na godinu dana u inostranstvo radi učenja jezika i sl. Posebno bih volio da to djevojke urade! Na našem Fakultetu stičete odlično islamsko znanje, ali u tim susretima sa drugim i drugačijima postajemo svjesniji vlastitog znanja, ali i sebe samih. Nažalost, često nismo svjesni kvaltete koju živimo i koju nosimo! Ako bismo izašli u svijet uvidjeli bismo u tim razlikama vlastite kvalitete i potencijale. U tome ne treba biti skroman. Razumijem i potrebu da se oženite i udate i za to treba doviti, ali svako vrijeme daje svoje prilike pa ih na vakat treba prepoznati i iskoristiti!
