Piše: Fetah Ramić, član redakcije
Nadam se da će bar rijetki smoći snage i da će makar iz najdubljih budžaka volje naći nekoliko trenutaka za mene i moju priču. Jedan sam od razloga što nam se ovaj amanet zove Bosna. Kada se zlo počelo urušavati na moj narod, kada su se zadnje kore hljeba, zadnji dinari i najvoljeniji sinovi davali, nastao sam ja. Srećom nekom ili slučajnošću? Ne znam. Ali, ti koji čitaš, želim da me slušaš i da dobro razumiješ riječi koje ti zborim, jer ja sam dijete s Drine. Pričale su nam nene, grijući stare naborane ruke u šarenim mirišljavim dimijama, s bijelom šamijom zadjevenom za ušima, suzom u oku i čistom bosanskom dušom o našim starim, o našim najboljim. Često bi te priče završavale neninim ispruženim rukama ka nebu. Nisam nikada znao zašto, ali sam svaki put čitao s njenih usana nepoznate riječi. Često je pričala o mom amidži, visokom ljepotanu. Zamomčio se, kaže nena, počeo po sijelima da hoda, nije ga bilo kršnijeg u selu. Zamišljao sam ga uvijek kao nekog heroja iz filmova koje sam gledao kod komšije na crno-bijelom televizoru. Kažu imao je plavu kosu kao i ja, petnaestogodišnjak, stariji od mene tek sedam ljeta, onoliko koliko je prošlo kako smo se vratili. Ne znam ni sam koliko sam noći proveo zamišljajući njegov lik i sve ono što nam je nena o njemu pričala. Ponekad bih probao da ga i nacrtam, ali nena bi svaki put plakala i ljubila sliku. Uzimao sam njegov džemper u kojem je on išao na liniju. Ne znam ni sam kakve su to linije. Neke imaginarne? Udaljene? Kakve god da su, znam da su zlobne jer svaka priča o tim linijama bi završavala s neninim suzama, maminim uzdahom i babinom cigarom koju je motao teže nego inače – bolnije i sjetnije. Bilo mi je žao, ali u isto vrijeme nejasno kakve su to linije. Jedna ta linija je uzela i moga amidžu po kojem i nosim ime. Amidža je kao najsrčaniji omladinac, kao jedan od mnogih koji nisu dali metra svoga topraka stao na mejdan i s osmijehom pao. Ne znam kako je imao snage, ja se zadišem dok vratim ovce. Moj amidža kao najmlađi od neninog poroda je pao časno. Pali su mnogi i uzdahnuli. Moj amidža koji se tek zamomčio, koji je tek krenuo hodati po sijelima, koji bi još uvijek ljubio nenu prije nego legne spavati, uzdahnuo je jako i taj duh, ta snaga je letjela i ja sam postao iz tog uzdaha. Ne samo ja, već svi moji drugovi, kojih je jako malo. Taj uzdah je opisao najbolje moj život i moju borbu za toprak. Nakon te linije nena se kažu razboljela od žalosti, ali je držala snaga i borba za ostalu čeljad, kojih je bilo jos četvero i đedo peti. Iako ih ne znam, često sam slušao o njima. Jedino je moj baba od tog poroda na ovome svijetu. Ostali su kažu na nekom drugom. Nadam se da je taj bolji i da imaju blizu prodavnicu, da ima čipsa koliko hoće i žvaka, onih šarenih. Eh, sad želim tebi, dobri moj ili dobra moja koji čitate ovo da kažem nešto o uzdahu koji je izašao iz časnih usta moga amidže.
Težak je kažu život, naporan i surov. Kažu, ali mislim da to nije tako. Možda njima jeste, ali ja živim najljepši život. Ujutro me nena probudi oko pet sati kad pođe kravu da namiri, napravi mi doručak i krišom da niko ne vidi da jedan fildžan kahve, da ne pije sama. Poslije doručka pomognem joj sijena da nakida i već vrijeme bude, baba me zovne da idemo. Upitaćete se kuda to dijete od osam godina hiti u šest sati ujutro. Rećiću vam, u školu. Od moje kuće do trošne zgrade škole vodi stari, makadamski put, ispet i krivudav preko kanjona Drine i granice sa Srbijom. Taj put je dug dvadeset i pet kilometara. Ma vala kad vidim koliko je lijepo ovo moje selo, nije mi ni mrsko ići dva sata do škole. Latinicu sam naučio s babom, a ćirilicu sam učio u školi koja je u srpskom selu, ali u tom selu nema djece, nema učenika. Imaju tri, i to nas troje koji svaki dan pređemo po pedeset kilometara do škole da učimo ćirlična slova na prašnjavoj tabli, a za latinicu nema vremena. Nakon nekoliko sati škole, s osmijehom se vraćam kući, u svoje selo, na istoku đedovine, na kraju svijeta, udaljenom trideset kilometara od prodavnice, od čipsa, od žvaka. Vraćajući se kući, uradim zadaću, jedva čekam da pustim svoje ovčice, nemam ja vremena kasnije da radim. Moja drugarica koja je mlađa od mene godinu dana, ima šezdeset ovaca, a ja pedeset. Mi ih svaki dan zajedno čuvamo i pričamo o školi. Pričamo o našim amidžama, o njihovim uzdasima. Sjednemo na stijene i gledamo Drinu koja je negdje u dubinama, preko gledamo u Srbiju, u jednu prodavnicu i zamišljamo kako da preskočimo i kupimo čipsa. Obećao sam svojoj drugarici da ću napraviti krivi most do tamo. Nikada neću smjeti pravi jer su linije nanijele toliko bola mojoj neni, materi i babi. Adžin uzdah još uvijek osjetim negdje oko sebe, pogotovo kada sjednem na stijenu i gledam zelenu Drinu. Život je stvarno težak ljudima. Ne znaju oni koliko moje ovčice mirišu, ne znaju koliko moji opanci pređu, koliko su moje uši čule o linijama. Ne znaju koliko moje penkalo voli onih pedeset kilometara koje ispišem svaki dan u svojoj glavi, ćirilicom.
Život je težak jer ste rođeni ko zna gdje, okovani u ko zna kakve okove, a ja postao iz jednog uzdaha, iz jedne ideje. Pa ti, koja ili koji čitate ovo, recite me koliko je težak život, koliko je bolno sve ? Recite mi da linija više nema, možda linija nema, ali gdje je moj amidža dušu ostavio, gdje je trojica mojih amidža pokleknulo, gdje se moj đedo smirio, ja sada stojim, s penkalom, u vunenim čarapama, čuvam toprak, da bi ovo Bosna se zvalo.
