Piše: Alema Halimović, član redakcije
Da li ste nekada imali osjećaj manje vrijednosti zbog loše urađenog ispita ili ipak, zbog neprikladnog radnog mjesta? Većina populacije jeste, što je neminovno, obzirom da se znanje mjeri ocjenom, a radna sposobnost pozicijom na poslu. Mnoštvo mladih prolazi kroz razne psihološke probleme, ne nailazeći na razumijevanje odraslih. Otprilike, baš u toj fazi se podiže barijera između mlade osobe i autoriteta, kao što su: roditelji, nastavnici, pedagozi, profesori i naposlijetku, poslodavci.
Motivacioni govornik, Richard Williams, za temu jednog od svojih edukativnih govora uzima obrazovni sistem. U svome govoru navodi primjere ogromnog napretka tehnologije, automobilske industrije, komunikacijskih sredstava u odnosu na prošlost. Međutim, jedina stvar koja je ostala ista jeste školstvo. Princip gdje učenici provode nekoliko sati u klupama, s malim pauzama za jelo i gdje traže dozvolu za riječ, jeste jedina stvar koja je ostala ista, bez obzira na sveobuhvatni progres društva.
Naučno je dokazano da svaki pojedinac ima različit moždani sklop, različite navike i potrebe, apsolutno različite tendencije i darove. Međutim, obrazovni sistem obavezuje svakog pojedinca da na isti način usvoji isto gradivo, budeći takmičarski duh u učeniku kako bi dobio najvišu ocjenu. Takmičarski duh je nešto pohvalno, u slučaju da ne narušava nečije psihološko zdravlje. Međutim, kada se u razredu nalazi 20 učenika koji dobiju ocjenu 5, i 10 učenika koji dobiju niže ocjene, podsvjesno ta ocjena postaje mjerilo vrijednosti pa tako imamo škole u kojima je zastupljena diskriminacija, verbalno i fizičko nasilje i još mnoge druge negativne pojave. Svaka žrtva ovakvih društvenih pojava za posljedicu ima psihološke probleme. Dakle, problem se krije konkretno u tome što neko ko ima dar za umjetnost, a da bi uspješno završio razred, mora da dobije iz matematike prolaznu ocjenu. Zvuči poprilično ograničavajuće, zar ne?
Kako to pomenuti govornik objašnjava: „Naš obrazovni sistem ribu tjera da se penje na drveće, čak i da pješači po nekoliko kilometara“. Možda je riješenje da jednostavno sistem dozvoli da svako uči i trudi se u onom polju za koje učenik ima tendenciju i dar. Primjer ovakvog sistema postoji u Finskoj, koja je ujedno i vodeća u svijetu na osnovu obrazovnog sistema. U ovoj zemlji školovanje je besplatno, nema ocjenjivanja, postoje dva ispita godišnje i učenici sami prave raspored za te ispite. Svaki učenik na jednom polju, za koje je zainteresiran, daje doprinos zajednici. U školama nema stresa i odnos između profesora i učenika je prijateljski, nerijetko možete naići na opušten razgovor u kojem učenik imenom oslovljava svog profesora. Na ovaj način se ruši barijera između učenika i profesora. Sistem koji je uspostavljen u Finskoj, ne samo da doprinosi zdravoj i zadovoljnoj zajednici, nego ima izuzetno dobre rezultate. Učenici iz ove zemlje imaju izvanredne rezultate na PISA testiranju (međunarodno testiranje znanja i vještina učenika od petnaest godina), nerijetko su i prvi u svijetu. Tragom navedenog, dolazimo do zaključka da su progres i promjene moguće, dovoljno je malo truda i da zaista iskoristimo resurse koje imamo.
U Studiji o mladima u Bosni i Hercegovini iz 2018. godine, navodi se da je 60% mladih nezaposleno, dok jedan od pet ispitanika uzaludno traži posao duže od pet godina. Ovi statistički podaci su jako deprimirajući za jednu mladu osobu, koja odlučuje da najljepše godine svog života provede u obrazovanju, kako bi nakon stečenog znanja mogla da radi posao za koji se školovala. Tu nastaje problem s motivacijom kod mladih. Od gubitka motivacije, manjka razumijevanja, dolazi do većih psiholoških problema.
Najčešći problemi kod mladih su depresija i anksioznost. Ove psihološke tegobe ne bi bile toliko pogubne kada bi se istima poklonila neophodna pažnja. Međutim, naš mentalitet je još uvijek na stanovištu: ,,Ja u tvojim godinama nisam znao/la šta je stres“.
Veoma je pogubno kada cijela civilizacija doživljava veliki progres u mnogobrojnim sferama, ali mentalitet ljudi nepomično stoji na jednom mjestu. Ako uporedimo život mladih ljudi danas sa životom mladih prije pedeset godina, drastično je promijenjen. Izazovi koji su prije pedeset godina postojali, danas ne postoje, ali izazovi današnjeg vremena su bili nepojmljivi prije pedeset godina. Neophodno je međusobno razumijevanje mladih i odraslih. Ne možemo očekivati neke ogromne reforme, slijepo slijedeći postojeći sistem, ali možemo biti oni koji će na svom primjeru predložiti funkcionalniji sistem.
خَيْرُ النَّاسِ أَنْفَعُهُمْ لِلنَّاسِ
„Najbolji ljudi jesu oni koji su najkorisniji drugim ljudima!“ (Hadis)
Tragom navedenog, možemo zaključiti da se naš trud i zalaganje za progres zajednice ne nagrađuje samo uspjehom na ovom svijetu. Najveća nagrada nas očekuje na budućem svijetu, jer smo dali svoj doprinos za održavanje nepresušnog vrela znanja. Već postojeći obrazovni sistem ne pomaže nam znatno u razvijanju kreativnosti, inovativnosti i samoinicijative. Dešava se upravo suprotno, klasični način podučavanja predstavlja smetnju za svaki vid kreativnosti i originalnosti, iz prostog razloga što taj sistem ne nudi mogućnost samoiskazivanja. Dakle, neophodno je pružiti priliku mladima da praktično iskažu svoje mogućnosti i talente. Time bismo znatno smanjili diskriminaciju u društvu i ujedno bismo bili pozitivno iznenađeni koliko u našem društvu zapravo ima izuzetno talentiranih ljudi, sposobnih da doprinesu našoj zajednici. Nemojmo dozvoliti da osudimo moćnog albatrosa, koji je sposoban da leti bez prestanka, na kućni kavez. Tako veliku i moćnu pticu da stavimo u kavez, u kojem će ostati cijeli svoj život. Što je najgore, cijeli život će jedan veličanstveni albatros živjeti u ubjeđenju da je stvoren da bude kanarinac, i da je mali kavez mjesto kojem on pripada.
Ako nisi u stanju da uneseš mir i radost u srca drugih ljudi, ne lomi im krila. Nažalost, danas albatrosi izumiru, a nebo je sve praznije…
Raširi svoja krila i iskušavaj svoje granice, jedino ti znaš koliko vrijediš i koliko možeš!
Literatura: