Kur’anska priča o čovjeku

Piše: Merima Melunović

Sam Harris, američki filozof i neurolog, domaćin podcasta Waking up, autor nekoliko bestselera, čiji je rad i život posvećen promovisanju nauke i ateizma, u jednoj od svojih debata postavio je pitanje: „Šta ako je islam istina“? Govorio je publici:“ Svjesni ste da, (prema Kur’anu) kada ga spoznate i odbacite, idete u pakao, zauvijek, naravno, u kontekstu svog razumijevanja „Božijeg morala“ i namjere pobijanja istinitosti i značaja religije. Njegova namjera i poimanje religije na stranu, postavljeno pitanje zaslužuje biti tretirano kod svakog od nas.

Šta ako je Kur’an istina?

Nijedna druga knjiga, snagom svoje poruke ne zaslužuje biti posjećena koliko Kur’an. Dok se druge zanimaju, na ovaj ili onaj način, ljudskim životom, Kur’an bez ikakvog ustezanja govori o ljudskoj sudbini. Ako postoji jedna takva knjiga (sveta, čuvena, masovno slijeđena) koja kaže:

 فَرِيقٌ فِي الْجَنَّةِ وَفَرِيقٌ فِي السَّعِيرِ

Jedni će u Džennet, a drugi u Džehennem (42:7),

kako je moguće nastaviti mirnim životom, sve dok osoba nije „načisto“ s njim, bilo ga smatrala lažnim ili istinitim?

O čemu govori Kur’an? Odnosno, šta je njegova suštinska poruka?

Kur’an čovjeka ne obavještava da bi on tek imao neke informacije o sebi i Bogu, poput „Bog je milostiv, čovjek brzoplet“. On ga ne obavještava na način na koji to čini Biblija: „Bog je ljubav“, ukazujući na čovjekovu ultimativnu svrhu u bivanju „čovjekom ljubavi“ (eng. „a man of love“). Kur’anska priča o čovjeku nije samo Božije objavljenje i čovjekova spoznaja svih moralnih vrijednosti, ili makar ne ona primarna. Ona je priča o stvorenoj stvarnosti u kojoj se čovjek „zatekao“.

لَا يَسْتَوِي أَصْحَابُ النَّارِ وَأَصْحَابُ الْجَنَّةِ ۚ أَصْحَابُ الْجَنَّةِ هُمُ الْفَائِزُونَ

Nisu jednaki stanovnici Džehennema i stanovnici Dženneta; stanovnici Dženneta će ono što žele postići.(59:20)

Centralna, suštinska i najnaglašenija kur’anska poruka jeste priča o čovjeku, odnosno, priča o božanskoj stvarnosti u kojoj on, čovjek egzistira. Kur’an ne govori o vrijednostima i ne motiviše ljude na njihovo slijeđenje tek zato jer je tako najbolje. Najbolje za šta? Živjeti i umrijeti, djelovati, učiti, snažno se principa držati, bivati moralnim zbog moralnosti, bivati čovjekom zbog čovječnosti? Da li je to za Kur’an dovoljno?

وَالَّذِينَ كَذَّبُوا بِآيَاتِنَا وَلِقَاءِ الْآخِرَةِ حَبِطَتْ أَعْمَالُهُمْ ۚ هَلْ يُجْزَوْنَ إِلَّا مَا كَانُوا يَعْمَلُونَ

A onima koji dokaze Naše ne budu priznavali i koji u susret na onome svijetu ne budu vjerovali, biće poništena djela njihova. Zar će biti drukčije kažnjeni/nagrađeni nego kako su radili? (7:147)

Kur’an nije zastrašivač, već Istina, Pouka i Podsjetnik ( 11:120, الْحَقُّ وَمَوْعِظَةٌ وَذِكْرَىٰ) izvjesne budućnost, koja je dio čovjekove egzistencije, odnosno obavijest čovjeku o božanskom naumu za njega. Uporedo s tom obavijesti, Kur’an govori o putevima, nudeći detaljan opis i sretnog i nesretnog, u toku i na kraju tih puteva. Sva se priča mogla ovdje završiti, ali Kur’an i motiviše, potiče, budi čovjeka i „trza“ ga preko svih njegovih čula da izabere onaj bolji put, te prepozna i zaobiđe onaj destruktivni.

Sve dok se krijemo iza onih uzvišenih, božanskih odlika koje koristimo uglavnom kao mehanizme odbrane, poput „Bog je milostiv“, „Bog prašta“, „Bog nas voli“, itd. što uvijek stoji i stajat će, kukavički se izbjegavamo suočiti sa iskonskom božanskom pričom o čovjeku. Koliko smo je ozbiljno shvatili i koliko o njoj razmišljamo u svakodnevnom životu, a koliko smo je „procentualno“ prihvatili kao istinu? Zašto bi se poslanik Muhamed, a.s., u toku primanja ajeta/Objave ukočio i zaledio, a nakon toga brisao znoj sa lica? Zašto bi nakon objave nekih sura osijedio? A zašto je na prvom sazivanju ljudi, na samom početku Objave i na prvom obraćanju skupini ljudi koje je htio pozvati u islam, prvo posvjedočio da uživa povjerenje ljudi, a zatim obznanio da je vječna propast stvarna?

Objava je teška, da! Zato što je i ljudska sudbina teška, a čovjek u svojoj prirodi gafil (nemaran). Objava je onaj alarm, posebno podešen najglasnijim tonom, koji budi na nešto važno. Objava uz svaku, ili prije svake uzvišene moralne poruke govori o izvjesnim sudbinama ljudskih života, sudbinama vječnog, beskrajnog života, sretnog ili očajnog. Zašto Kur’an toliko insistira na razmišljanju, pozivajući ljude da „razmisle, promisle“ (أَفَلَا تَتَفَكَّرُونَ, أَفَلَا تَعْقِلُونَ)? Da je on samo skup etičkih postulata, ograničen na ovozemaljski period ljudskog života i sudbine, zasigurno ne bi pozivao svom učenju u tako dramatičnom, emocionalnom i frekventnom tonu. Razmislite!

Čovjek može biti zainteresovan (ili nezainteresovan), u potrebi (ili ne) za priznavanje Boga i  pokoravanje Njemu, i slijeđenje božanskih (moralnih) uputa, ali kada se govori o njegovoj konačnici, kao da bolje „čuje“ Boga, kao da je spremniji za suočavanje sa stvarnošću. Ili je ipak adekvatnije početnu konstataciju pretvoriti u pitanje upućeno nama, a ne u stilu  Sam Harrisa – upućeno Bogu.

أَفَلَا يَتَدَبَّرُونَ الْقُرْآنَ أَمْ عَلَىٰ قُلُوبٍ أَقْفَالُهَا

Kako oni ne razmisle o Kur’anu, ili su im na srcima katanci?! (47:24)