Mirza Medunjanin, član redakcije
Sarajevski tramvaji poprište su mnogih priča koje zaslužuju biti filmovane. Metalni rukohvati, na kojima ima svega osim boje koja ih treba učiniti ljepšim, opravdali su ulogu čuvara tajni, pa su mnoge od tih priča ostale zaključane u njihovim arhivima. Nisu oni jedini hafizi slatko-gorkih tajni. Ponešto nose i markerima išarane stolice. Zamalo zaboravih i gotovo uvijek zamagljene, uprljane prozore. Svi oni u kompletu čine enterijer tramvaja, ujedno i pozornicu velikih životnih predstava. A svaka od njih utemeljena na istinitom događaju. Zapravo, one su istina.
Dan je utopljen u teške i sive oblake. Ne pada mnogo. Sipi. Dovoljno je hladno da se svakog trena očekuje prodor snijega. Ulazim u žutu trojku. Jedna od donacija iz ko zna koje godine. Tramvaj stariji od mene. U penziju će kad se zapali. Ili kad stignu nove donacije. Rano poslijepodne je i nema velike gužve. Narod pospan – jedno uz drugo. Većina nosi maske. Plaše se ljudi virusa. Nekolicina buntovnika je bez maski. Ono što im je zajedničko, svima – većina nema kartu. Koliko god bili različiti uvijek postoji faktor koji nas može ujediniti.
Mladost društva zuri u ekrane. Stariji plenum bi pričao, al’ se ustručavaju. Bit će da ih maske desocijalizuju. Za čudo veliko nema nikoga da pjeva, galami, uvjerava revizore da izlazi na sljedećoj. Zar je moguće da će bina za velike show predstave danas ostaviti auditorij uskraćen?
Stajale su 3-4 osobe u vrh glave. Ostali se treskaju na neudobnim drvenim stolicama i uživaju u izvedbi sinhronizovanog orkestra točkova i pruge. Sasvim nenadano, u međustaničnom prostoru, pojedinac se podiže i usmjeri djelovanje ka jednoj ženi. Žena je definitivno, mada po bračnom statusu ukazuje na djevojku. Ne garantujem, ali instinkt navodi na ovo rješenje. Osoba koja se obraća je momak. Skoro pa čovjek. Oskudnije je obučen. Stil sličan onom iz filmova s konca devedesetih. Može bit’ radi s devizama, kasetofonima ili sl. Snalazi se, takav je vakat. Ona je na granici da bude dama – u odijevnom segmentu. U manirima kaska mnogo za tom nezvaničnom titulom.
Momak joj nudi mjesto da sjedne. Prezentuje ponudu šmekerski, mangupski. Mahalac je, bez sumnje. Prvi njen pogled bio je poput vatrene strijele. „Zar da mi se obrati ovaj klošar?“ – pomisli primadona u sebi. On ne odustaje. Osim verbalizacije, ponuda poprima obrise gestikulacije. Elegantno ljubaznim pokretom ruke ukazuje na slobodno mjesto kao da želi potvrditi svoju ponudu. Vagala je nekoliko sekundi, naša kvazi-dama, kako odbiti ovu, za nju suvišnu pojavu. Na kraju odbrusi: „Nema potrebe. Izlazim brzo.“ Momak osta stajati još koji tren, dubokim pogledom tražeći način da ispolji džentlmenski karakter. S druge strane, uz skoro prijeteću mimiku dobi odbijenicu definitivno.
Naš saputnik iza sebe ima nekolicinu belaja i popijenih batina. Vjerovatno ga niti jedan šamar iz prošlosti nije zabolio kao ovaj samoljubljem, bahatošću i ohološću ispunjen gest. Zaustio je da kaže: „Papanko!“, ali se suzdržao. Pomalo nesigurnim pokretima, poput tek prohodale bebe, poče se spuštati nazad ka svome upražnjenom mjestu. „Samo sam želio biti uljudan.“ – poče mu se u glavi protezati savršeno uobličena misao. „Samo sam želio biti fin, kulturan.“ – po narudžbi emocinalne oluje mozak isporučuje još jednu. „Samo sam želio…“
Pofalići. Moram izaći. Možda je i bolje. Poput sindroma zijevanja poprimio sam momkove misli i uhvatih se kako šapućem: „Samo sam želio proživjeti dan bez predrasuda.“ Dobri moj, oronuli tramvaje, danas na repertoaru nije bio glamurozni show, ali ti hvala za priču čiji će muk iz završnog čina praviti buku dugo u meni.
