Intervju obavio: Tarik Kohnić , član redakcije
21. februar je datum koji se u svijetu tradicionalno obilježavak kao „Međunarodni dan maternjeg jezika”. Turbulentan historijski period jezika u državi Bosni i Hercegovini je neizostavna činjenica, koja za sobom povlači mnoge posljedice. Kako se jezik kao pojam i kao karakteristika koja predstavlja čovjeka kretao kroz hronologiju, koje su okolnosti uticale na njega, i kakva je danas javna osviještenost o Danu maternjeg jezika i svega onoga što taj datum sa sobom donosi, Begović Samir, prosvjetni radnik, nastavnik Bosanskog jezika i književnosti u JU OŠ ”Mustafa Ejubović- Šejh Jujo”, u otvorenom razgovoru za Mlađak govori o svemu tome.
Kohnić: Gospodine Begoviću zahvaljujem Vam se što ste odvojili vrijeme za intervju povodom aktuelne teme. Na samom početku bih Vam postavio pitanje, zašto je Međunarodni dan maternjeg jezika važan i šta on predstavlja danas u našem društvu?
Begović: Važnost Međunarodnog dana maternjeg jezika se ogleda u tome da se ispoštuje legitimitet,pravo pojedinca, grupe ili naroda, inače čovjeka svime onim što ga obilježava takvim, pa i samom upotrebom jezika. Koristeći se maternjim jezikom čovjek postaje njegovim čuvarom i važna karika u lancu državne tvorevine u kojoj živi. Koristeći se njime pojedinac svjedoči svoj identitet, kulturu, tradiciju, historiju pa i navike u krajnjem slučaju.
Kohnić: Ako govorimo o našem podneblju, da li je na području države Bosne i Hercegovine javnost dovoljno osviještena o svome jeziku?
Begović: U Bosni i Hercegovini maternji jezik- bosanski jezik je u nezavidnom položaju iz mnogih, kako društvenih tako i političkih razloga, što se ne bi smjelo dešavati. Mi smo, još uvijek, nedovoljno osviješteni narod u sferi upotrebe jezika koji smo naslijedili na osnovu mnogih pokazetelja njegove upotrebe.
Kohnić: Vi ste po zanimanju prosvjetni radnik, stalno se u dodiru sa mlađom populacijom. Kako Vi sa svojim đacima diskutujete o važnosti maternjeg jezika, i da li današnja djeca i mladi dovoljno vole svoj jezik?
Begović: Nastavni plan i program u školama u pogledu izučavanja maternjeg jezika – bosanskog jezika, je osmišljen na način historijskog razvoja jezika, njegove upotrebe u narodnoj i umjetničkoj književnosti i standardizacijom kroz gramatiku, rječnik, pravopis. Na neki način djeca se “ubjeđuju”, osvjedočavaju dokazima, a trebalo bi da to njeguju kroz odgoj unutar porodice i okruženja do stasavanja u vaspitno-obrazovni sistem. Ljubav prema jeziku se razvija tokom cijelog razvoja ličnosti pojedinca kroz njegovanje kulture i tradicije, svakodnevnom upotrebom u govoru, čitanju i pisanju na način pitkih autohtonosti i realističnog prustupa životu i onome što on izuskuje sobom.
Kohnić: Kažete da naša javnost nije u dovoljnom smislu jezički osviještena, međutim, bosanski jezik je kroz zadnje periode historije nailazio na ugnjetavanja i diskriminacije i od strane vanjskih faktora. Od njegovog negiranja u prošlom stoljeću, pa preko slučaja djece iz Konjević Polja, preimenovanja u tzv. bošnjački itd. Šta Vi mislite, koji je uzrok da određene struje, a pogotovo hrvatsko-srpska radiklana propaganda čini vid nasilja prema bosanskom jeziku? Da li je za to kriva zavidnost, jer su istraživanja pokazala da je, naprimjer, Vuk Karadžićjednostavno prepisao riječi iz bosanskog jezika i tako napisao srpski rječnik, ili je nešto drugo u pitanju?
Begović: Kao neko ko direktno učestvuje u očuvanju i razvoju bosanskig jezika, mislim da se prema njemu izvršio genocid, jer pod pojomom “genocid” podrazumijevaju se mnoge nasilne radnje nad onim što čini jedan narod – narodom.
Nažalost, bosanski jezik je doživio veliku nepravdu od srodnih jezika iz razloga što se u kulturu umiješala politička, vjerska, pa i vojna agresija što nikako nije pojmljivo za pravo i pravdu pojedinca, grupe, naroda, demokratskog načina življenja, svakako.
Naravno, mislim da je Vuk Karadžić bio otimač, ne prepisivač, nego otimač jezika bosanskoga, tipa narodnog stvaralaštva koje podrazumijeva govorni i pismeni oblik.
Ovdje bih spomenuo i atak na ćirilicu, otimanje pisma koje je nastalo na ovom tlu, a otuđuje se ili otuđuje do te mjere da se latinično pismo “uvriježilo” kao jedino upotrebno od strane onih koji nisu pod srpskim jezičkim područjem. Trebamo vratiti ćirilicu njenoj domovini!
Kohnić: Bosanskohercegovački književnici, pisci, pjesnici, akademici, ali i prosvjetni radnici kao što ste Vi svakodnevno vode borbu za očuvanje bosanskog jezika, a kako javnost (običan narod, stanovništvo) može doprinijeti svom maternjem jeziku?
Begović: Činjenica je da jedno društvo zavisi na vaspitnoj i obrazovnoj komponenti. Obrazujući se jezikom koji je standardiziran, svakako njegujemo, čuvamo i razvijamo usmenu i pismenu kulturu izražavanja tog jezika. Jezik je živ i kao takav se prenosi iz generacije u generaciju, ne smije mu se desiti ugnjetavanje, kao što je to urađeno bosanskom jeziku od strane komšija, čiji jezici imaju srodnost s njim, jer bosanski jezik je bogat u svakom smislu kazanog pojma.
Kohnić: Gospodine Begoviću, hvala Vam na razgovoru i puno sreće želi Vam Mlađak u budućem radu.
