Piše: hfz. Hamdo Solo
Naš život je vrijeme, a vrijeme je naš život. On je skup dana i kada god prođe jedan dan, nestane dio nas. Vrijeme koje nam je podareno da ovdje na Dunjaluku provedemo je blagodat o kojoj ćemo biti pitani. Obavezni smo se čuvati nemara spram vremena. Moramo misliti na smrt i boriti se da za nju uvijek budemo spremni.
Kada čovjek u svojim rukama posjeduje neki materijalni resurs on ga na najbolji način čuva, čuva ga da mu ništa ne bude.
Najveći resurs, najveća blagodat poslije imana jeste naše vrijeme. To je naš kapital i od nas ovisi kako ćemo ga potrošiti, da li ćemo ga protraćiti, ili kako neki kažu ‘ubiti vrijeme’ i ovo je opasna stvar do koje se vjernik ne smije dovesti.
Svako od nas koji je pročitao siru Allahovog poslanika ili onaj koji poznaje šta je sve Poslanik uspio uraditi za svog života, sigurno se zapitao kako je jedan čovjek od krvi i mesa uspio sve te obaveze stići na vrijeme izvršiiti.
Ako pogledamo neke slike iz života Resulullaha, vidjećemo na koji način je on organizovao svoje vrijeme. Kad bi došao svojoj kući, prvo bi podmirio svoje ukućane pa onda se posvetio sebi. Kada bi čuo ezan njegovi ukućani ga nisu poznavali jer bi se svim svojim bićem okrenuo svome Stvoritelju, pa tolike delegacije i putovanja… Nikada mu u životu nije bilo dosadno i onaj ko je sa njim razgovorao pomislio bi da je on najdraži čovjek Resulullahu jer mu je Resulullah svu svoju pažnju usmjeravao.
Uči nas Resulullah da dvije blagodati ljudi najviše zanemaruju: slobodno vrijeme i zdravlje. Poslije slobodnog vremena slijedi zauzetost, a poslije zdravlja bolest.
Vjernik je svjestan važnosti vremena. On to vrijeme ne traći u besposlici jer tu ne dobiva nikakvu ni dunjalučku ni ahiretsku korist. Omer, r.a., kaže: „Mrzim da vidim nekoga od vas kao besposličara, niti radi za Dunjaluk, niti za Ahiret“.
Vjernik uvijek i svugdje nastoji svoje vrijeme ispuniti činjenjem dobrih djela. Svjestan je da ga svakog trenutka može stići bolest, smrt, svjestan je da će doći starost kad neće moći činiti ono što sad u mladosti, pun snage, može.
Podsticaj da uvijek budemo aktivni na polju dobra, a nikad u besposlici jeste hadis Poslanika u kojem kaže: „Kada se čovjek razboli ili ode na put, Allah dž.š., mu piše nagradu za ono dobro djelo koje je činio kad je bio zdrav i kod kuće“.
Draga braćo, vjernik se neće kajati, niti će biti žalostan kad mu dođe bolest, nemoć i starost jer će mu se i tada bilježiti ona dobra djela koja je činio kad je bio sposoban za njih.
Navodi Ibn Kesir da su ashabi prilikom međusobnih susreta, jedni drugima učili Suru El-Asr, u želji da jedni druge podsjete na važnost vremena, kao Allahove, dž.š., blagodati, kako bi ga potrošili na način kojim će njihov Gospodar biti zadovoljan.
Vrijeme je, Allahovom, dželle še'nuhu, voljom, čovjeku stavljeno na raspolaganje kao i sva vidljiva i nevidljiva dobra. Kao što čovjek koristi vodu, hranu, prostor za kretanje i svoje življenje, tako koristi i vrijeme, tu nevidljivu blagodat.
Onaj ko upropaštava vrijeme ono će njega upropastiti. Niko od nas, draga braćo, nije stvoren bez svrhe. Tražite smisao u onome što radite. Pitanje smisla je zašto. Zašto sam došao na ovaj svijet? Zašto to nešto radim? Pronađite svoj smisao u vremenu i prostoru u kojem živite. Trebamo imati prije svega opšte ali naravno i individualne ciljeve..
Šta ja to radim za svoju vjeru? Šta radim za svoju državu? Kakav je sadržaj mog života? Čime je to moj dan ispunjen? Da li mene ovaj način života vodi u propast ili pobjedu..?
Posebno bih volio braćo da sebi postavimo pitanje, te da o njemu razmišljamo kroz ovu sedmicu i sami sebi odgovorimo, jesmo li mi iz ljubavi prema dunjaluku umanjili druženje sa Allahovom Knjigom, dugim sedždama, jezikom koji je zaposlen zikrom?!
Sve ono što nam povećava bereket u vremenu, što nam daje snagu, mi zbog dunjalučkih obaveza stavljamo na zadnje mjesto, ukoliko se nađe vremena za otići u džamiju, ili proučiti koju stranicu, obavićemo to. Zapamtite da nema niti jedne vjere, ideologije ili pokreta, koji više pažnje posvećuje vremenu, Allahovom, dželle še'nuhu, daru, a da na drugoj strani njihovi nosioci više ljenčare i da su nemarniji u pogledu izvršavanja svojih obaveza, od „muslimana“.
U islamu se svi ibadeti i sve obaveze vežu za određeno vrijeme, tako da islam od nas traži preciznost. Žalosno je što smo mi muslimani danas došli u poziciju da se sa nama navodi primjer neodgovornosti i lijenosti.
Stoga, nemojmo biti od onih koji grade dunjaluk, a ruše ahiret, jer nam se kasnije neće ići iz izgrađenog u porušeno. Ljudi koji leže u kaburovima imaju samo jednu želju, a to je da im se da vrijeme. Mi ga imamo i potrudimo se da ga iskoristimo na najbolji način.
Budimo svjesni da je dunjaluk ahiretska njiva, pa zasijmo tu njivu najljepšim sjemenom, a to su naša dobra djela, koja inšallah imaju trajnu vrijednost!
Allahu milostivi, učini nas svjesnim važnosti vremena i pomozi nam da ga proživimo u Tvome zadovoljstvu. Amin!
