Priredila: Lejla Omerović, urednica Mlađaka
Sead Husić rođen je 1986. u Tuzli. Osnovnu i srednju školu završio je u Banovićima, a 2010. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Magistrirao je na istom fakultetu 2020. godine.
Objavio je sljedeće knjige:
- Na tragu modernizma (2015),
- Čovjek koji piše priče (2017),
- Stvari (2017),
- Iz savremenih književnosti / Apriorna čitanja (2020),
- Časopisne pjesme (2020),
- Donijevši sebe sa historijom, izabrane i prevedene pjesme (2021).
Ovaj mladi, bosanskohercegovački književnik dobitnik je treće nagrade na Zavičajnim stazama u Bihoru te za knjigu poezije Stvari dobio je nagradu Fondacije za izdavaštvo u Sarajevu.Prevođen je na danski, makedonski, švedski, mađarski i turski jezik. Zastupljen je u antologiji Ny lyric fra Bosnien-Hercegovina i Mostarskim kišama (izbor iz savremene ljubavne poezije Južnih Slavena).
Možete li nam reći kakva je osobenost poezije u odnosu na ostale književne žanrove i šta za Vas predstavlja poezija? Je li ona svojevrsni način bivanja za pjesnika, kroz riječi kojima saopštavate istinu koju ste spoznali, bilo da se radi o stanju u vama ili stanju oko vas?
Sead: Poezija je za mene, kao i za veći broj onih koji pišu, pretpostavljam, bila prva književna forma u kojoj sam se oprobao, da tako kažem. Izbjegavam svaku vrstu odgovora koji bi bio uobičajen i patetičan. Za mene je poezija oduvijek bila forma u kojoj sam se komotno osjećao. Poslije poezije, naravno, došli su na red neki drugi tekstovi: pripovijetke, eseji itd. Zapravo, ako bih napravio razliku između poezije i nekih drugih književnih tekstova, najbolje je reći ovo: poezija na intimnom planu uzima dosta više od svakog autora nego što mu može dati u nekom javnom prostoru. Nadalje, poezija traži izuzetno angažiranog i posvećenog čitaoca, onoga koji će se posvetiti gotovo svakom stihu budući da njezina forma na neki način uvjetuje ili kanališe čitanje. Naravno, svako književno djelo traga za onim idealnim čitaocem, ako takav postoji, ali poezija, onome ko je umije pročitati pruža izuzetan estetski doživljaj.
Poezija može biti, ovisno o čovjeku, jedno od potencijalnih bivanja. U nekom mom lirskom habitusu poezija je dosta toga: prije svega, sam čin ispisivanja poezije može imati, ne uvijek, psihoterapeutsko dejstvo ali može biti i subverzivnim aktom u našem društvu. S druge strane, ako bih u nekom širem smislu govorio o poeziji i poetskom, tvrdim ovo: jedna dobra knjiga poezije može postati lirskim dokumentom nekog vremena i na tom tragu dosta više ponuditi od nekih historijskih publikacija, udžbenika i slično, što opet ovisi o samom autoru. Naravno, podvlačim, ne može se književnost čitati kao historija niti knjige historije mogu biti književnost.
U kakvoj se poziciji trenutno nalazi bosanskohercegovačka književnost? Kakva je njena pozicija u odnosu na svjetsku književnost?
Sead: Bosanskohercegovačka književnost danas u nekom institucionalnom smislu ima drukčiji status nego ranije. Objavljene su antologije i neke druge publikacije koje kanoniziraju ili, meni je draže reći, daju pregled naše književnosti. U nekom drugom smislu, bez obzira ne prethodni iskaz, bosanskohercegovačka književnost, tj. ljudi koji se bave tim poslom nemaju bolji status u odnosu na neke ranije periode. Ovdje mislim, zapravo, na one koji su doslovno pisci. Naravno da univerzitetski profesori imaju bolji status od onih o kojima (savremenih pisaca) govore na katedrama. I razna književna udruženja, plašim se, ne rade onaj posao koji bi trebali raditi, a to je da se status književnika poboljša, ako ništa, da autori, koji zaista u estetskom smislu vrijede, lakše dođu do izdavača… Plašim se da su mnoge stvari urušene – ne postoji, a trebao bi biti, kanal kojim bi autori preko izdavača dolazili do književnih kritičara koji bi u kontinuitetu predstavljali savremenu književnost u časopisima ili na književnim portalima.
Sad, nakon ovoga, iluzorno mi zvuči govoriti o odnosu: naša književnost = svjetska. Naravno, postoje autori poput Dževada Karhasana koji svojim književnim djelom postaje svjetski pisac. Nadalje, iz svog iskustva mogu reći da je bosanskohercegovačka književnost 2018. godine bila predstavljena u Danskoj i Švedskoj. U pitanju je antologija bosanskohercegovačke poezije na danskom i našim jezicima koju sam, zajedno s kolegicama Lidijom Pavlović-Grgić i Aleksandrom Čvorović, predstavio u Skandinaviji. Najveće zasluge za ovaj projekt ima Milena Rudež i Jane Kabel… Također, postoji književnost dijaspore koja na razne načine predstavlja naše autore u svijetu. Dakle, ima nekih pomaka, ali sve je to nedovoljno da se bh književnost predstavi na pravi način. Nepostojanje ministarstva na državnom nivou, koje bi se bavilo ovim pitanjima, usložnjava situaciju. Za razliku od nas, pisci iz komšijskih država dosta lakše dolaze do prevoda na strane jezike.
S kakvim izazovima se suočavaju bosanskohercegovački autori? Je li vaša pisana djelatnost dovoljno cijenjena od strane političkih vlasti i čitalačke publike?
Sead: U prethodnom odgovoru dosta toga sam već rekao. Nažalost, mnoge stvari kod nas nisu riješene pa tako ne postoji nikakva kulturna politika i stratetegija vezana za književnu i svaku drugu umjetničku djelatnost. Najveći izazov za pisca trebao bi se odvijati u procesu pisanja / nastajanja nekog djela. To u našem slučaju nije tako. Najveći izazov jeste kako na najbezbolniji način objaviti ono što pišete. Naravno, to podrazumijeva estetsku vrijednost. Postoji trauma pisanja, ali postoji i trauma objavljivanja. Ja pišem zadnjih petnaest godina, ali sve su moje knjige objavljene u zadnjih nekoliko godina, što potvrđuje prethodno. Obično kažem: pišem kada moram, objavljujem kada mogu. Ono što je na neki način dobro jeste Fondacija za izdavaštvo koja svake godine raspisuje konkurse kako za izdavače tako i autore, što daje nadu da se neke stvari mogu na sistematičan način riješiti.
U vezi sa vlasti, koja bi se trebala brinuti, između ostalog, i o stvarima o kojima govorimo, s bijesom i rezignacijom konstatujem da su, uslovno kazano, naši političari dovoljni sami sebi; izvan toga oni dalje ne vide, izuzev, možda, nekolicine njih koji znaju da je kultura i sve što ona podrazumijeva viši stepen. Naprimjer, iz sredine iz koje je dolazim (Banovići) lokalna politička elita, kako ovo bogohulno zvuči, nema nikakav afinitet prema tome niti prema javnom poslu, ali su tu… Svaki vid javnog angažmana, koji njih ne podrazumijeva, biva manje-više ukinut te, kada, evo, govorimo o lokalnoj podršci, to Vam je uzaludna, unaprijed izgubljena stvar. Što se tiče čitanja, jedan od pokazalaca da se i danas čita poezija, jesu pregledi na stranici PEN-a gdje su, zaista, brojevi pregleda ohrabrujući. Kada jedna knjiga poezije ima nekoliko hiljada čitanja, to govori da poezija ima prostora, da postoje čitaoci. U tom smislu mogu reći da postoje ljudi koji me čitaju i na “elektronski” način, ali i oni koji kupe moje knjige… Praksa mi kazuje da sa svakom novom knjigom dobijem jednog čitaoca. Dosta!
Kao mladi i uspješni bosanskohercegovački književnik i pisac, možete li nam reći zašto je važno da ljudi pored stručne, znanstvene literature čitaju i književna djela i kakvu ona dimenziju pružaju čitaocu? Koje biste knjige iz oblasti književnog žanra preporučili za čitanje?
Sead: Hvala Vam… Pored onoga što možete pronaći na mnogim portalima o blagodatima čitanja, meni su jako bitne dvije stvari da naglasim: prvo je estetski doživljaj (zadovoljstvo) proizveden činom čitanja, a drugo je, o tome ću malo više, razvijanje kritičkog mišljenja… Znate, u kulturi kakva je naša, sve nas vrijeme uče da šutimo, narod bi rekao: ne talasaj. Na takav način se, zapravo, kreira podanički mentalitet koji, opet, kreira atmosferu plemenske organizacije, a to nikako nije dobro; to nam u kontekstu svijeta u kojem jesmo nikako ne odgovara. Naravno, nisam za društvo koje bi u potpunosti izgubilo svoj poredak, ali nekih inhibicija bi se trebalo riješiti čim prije u ime ljepše budućnosti. Dakle, onaj ko čita u prilici je da bude nagrađen estetskim doživljajem najvišeg stepena i da, s druge strane, biva potencijalno subverzivan. Prva stvar koja je meni u procesu čitanja se nametnula bila je spoznaja da se jedna stvar može iskazati na različite načine. Od toga se počinje. Od drukčijeg načina!
Obično, kada preporučujem druge pisce, neke zaboravim, koji su mi u čitalačkom smislu jako bitni… Bez obzira na to, evo, nekoliko pisaca koji su svoj književni potencijal, bez sumnje, potvrdili i koje sam zadnje čitao. Od savremenih pjesnika / inja preporučujem poeziju Melide Travančić i Emine Selimović te poeziju Ernada Osmića, Almina Kaplana i Elvedina Nezirovića. Ovo su autori/ce koji zauzimaju značajno mjesto u našoj savremenoj književnosti. Sjajan pisac kratkih priča je Ervin Mujabašić, koji istrajava na kratkoj priči koja je danas pomalo na margini. Ovih sam dana čitao bajke Lidije Pavlović-Grgić, što predstavlja, zaista, raritet te poeziju Nedžada Ibrahimovića iz njegove zadnje knjige. Također, preporučujem knjigu pjesama Ibrahima Kajana “Nakon potopa”, koja ovih dana izlazi iz štampe. Kada govorimo o domaćem romanu, preporučujem tri. Prvi roman je Fajke Kadrića “Udovičke zemlje”, za koji kritika kaže i da je historijski, ali odsustvo naše historijske drame i traume u ovom romanu je “ukinuto”, što ovaj roman izdvaja od drugih, tematski sličnih i srodnih romana. Drugi roman je Enesa Halilovića “Ljudi bez grobova” u kojem Halilović nastavlja svoj poetički credo – piše o onim stvarima o kojima se u našim društvima obično šuti. Treći roman je Semezdina Mehemedinovića “Me’med, crvena bandana i pahuljica”, koji ovih dana na američkom tržištu doživljava odličan uspjeh. To me jako veseli. Ako bih preporučio nekog stranog pisca, neka to u ovom slučaju bude Frederik Begbede i njegov “Francuski roman”, koji nam pomaže da bolje razumijemo svijet u kojem živimo. Od dramskih tekstova… To, možda, drugi put budući da nam je drame, kao takve, ovih dana previše.
