Piše: Medina Hadžić, član redakcije
Ove godine u mubarek mjesecu Ramazanu, obilježava se jedan od najznačajnijih datuma ratne povijesti naše zemlje, a to je Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine. Ovaj datum će ostati zasigurno upamćen u povijesti i svijesti svakog Bošnjaka, jer su tog dana, 15.aprila 1992. godine zvanično formirane snage, koje su uprkos mnogobrojnijem i naoružanijem agresoru, uspjele odbraniti zemlju i sačuvati njen teritorijalni suverenitet i integritet.
Vrhovni zapovjednik vojske bio je predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, dok je načelnik Glavnog štaba bio general Rasim Delić. Također, bitno je istaći da je najčešći simbol ARBiH bio ljiljan, a grb iste je ustvari grb RBiH, uz dodatak zlatnih mačeva i vojnih natpisa. Prema tome najveće odlikovanje je “Zlatni ljiljan”, koji se dobijao za efikasnost odrađivanja svrhe i cilja ARBiH, a svrha i cilj bili su odbrana međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine. O uspjehu koji je ARBiH postigla, kazao je i Rasim Delić, komadant Armije BiH:
“U uvjetima u kojima je nastala, sredstvima kojima je raspolagala i kojima danas raspolaže, Armija BiH postiže izvanredne rezultate…”[1]
Mi kao generacija koja je došla poslije rata moramo pomno slušati, pamtiti i bilježiti sve te historijske događaje koji su se dogodili, a koje su naši preci doživjeli. Naša vojska je bila prije svega na visokom moralnom stepenu, zajedno sa svojim vrhovnim komadantom i predsjednikom r. Alijom Izetbegovićem. O toj moralnosti govorili su mnogi, a jedan od njih je i Asim Koričić, komadant 37. Muslimanske lahke brigade, iz sastava Sedmog korpusa Armije BiH:
“Moj borac ne smije biti pijan i takav ići na zadatak, ne smije lagati, ustuknuti u borbi, ne smije ubiti dijete neprijatelja, jer bi bio odmah strijeljan, a to mu ni vjera ne dozvoljava. Mi nikada nećemo srušiti crkvu ili bogomolju. Sedma muslimanska bila je u Varešu, pa neka kažu fali li tamošnjoj crkvi išta.”[2]
Slušajući svog babu kako priča o svim tim dešavanjima tokom rata, mogu reći da je ta borba koju su vodili bila puna kerameta i pomoći od Uzvišenog Allaha, jer drugačije bi bilo teško pojmiti taj veliki uspjeh. Uzvišeni Allah, dž.š., u Kur`anu kaže: “(…) Koliko je malih skupina pobijedilo velike skupine Allahovom voljom, uistinu je Allah sa strpljivima.” (El-Beqare, 249)
Isto tako kao što je pomogao Poslanika, a.s. i njegove ashabe na Bedru, isto tako četrnaest stoljeća poslije, pomogao je i svoje dobre robove u Bosni i Hercegovini.
Upravo zbog te žrtve naših heroja, dužni smo da uvijek iskažemo podršku i poštovanje prema njima, jer i sam Kur`an navodi u 95-96 ajetu sure En-Nisa: “Vjernici koji se ne bore – osim onih koji su za borbu nesposobni – nisu jednaki onima koji se na Allahovu putu bore imecima svojim i životima svojim. One koji se budu borili ulažući imetke svoje i živote svoje Allah će odlikovati čitavim stepenom nad onima koji se ne budu borili, i On svima obećava lijepu nagradu. Allah će borcima, a ne onima koji se ne bore, dati veliku nagradu, počasti od Sebe i oprost i milost. – Allah prašta i samilostan je.”
Naši heroji su, uz Božiju pomoć, odbranili i sačuvali naš toprak i predali ga u emanet narednim generacijama. Zbog toga moramo biti oni koji će lično biti dio boljeg sutra, štovati i čuvati svoje, učiti sebe i nadolazeće generacije da je neko dao svoj život da bismo mi u slobodi živjeli, stoga je suštinski važno da uvijek budemo toga svjesni, kako bismo uspjeli očuvati svoj identitet.
Svim pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine čestitamo ovaj poseban dan, uz dovom da im Plemeniti Allah podari nagradu za njihovu borbu, a našim šehidima džennetske ljepote.
Plemeniti
Allahu, podari nam iskreno i najčvršće vjerovanje i dug život ispunjen
zdravljem i zadovoljstvom Tvojim. Pomozi nam da svoje potomke odgojimo pa da
budu čestiti, učeni i odvažni, našu vojsku učini simbolom snage, hrabrosti i
sigurnosti, a našoj domovini podari postojanost i svaki boljitak pod okriljem
Tvojim; zaštiti je od nesreća i belaja. Amin!
[1] “Armija Bosne i Hercegovine”, Publikacija, priredili: Nedžad Latić, Zehrudin Isaković, I izdanje, Sarajevo, Ljiljan, 1997., str. 41.
[2] Ibid., str.71