Piše: Eldar Ćatibušić
Hvala Allahu, Koji nas je stvorio, a nismo Mu trebali, Koji nas je uputio, a mogao nas je ostaviti u zabludi. On je Onaj Koji nas hrani, a mogao nas je gladnima ostaviti. Neka je salavat na Muhammeda, a.s., koji nas je naučio da Allah, dž.š., daje dunjaluk onome koga voli i onome koga ne voli, a da iman – vjerovanje daje samo onome koga zavoli, na njegovu porodicu, ashabe, i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana.
Kaže Gospodar u Kur'anu:
„O vjernici, propisuje vam se post kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili!“, tj. da biste se uščuvali, da biste se Allaha bojali, da biste bili Boga svjesni.
Draga braćo i sestre, pred nama je mubarek mjesec ramazan, mjesec posta i milosti Božije. Pripremimo se za ove dane koji se više nikada neće vratiti i zato ih maksimalno moramo iskoristiti. Ne mislim ovdje na pripreme u smislu čišćenja kuća, kupovine zaliha hrane i sl. Bitno je i ovo, ali nipošto to ne činimo prioritetom. Priprema je unutar nas, u duši, u srcu. Doživjeli smo još jedan ramazan. Mnogi nisu. Koja dobra djela ćemo u njemu raditi? Koje grijehe ćemo ostaviti? Koje stvari ćemo ostaviti u njemu koje nisu grijeh, ali od njih nemamo koristi i danguba su. Hoće li postiti samo naši stomaci od hrane i pića ili će postiti i naša srca i duše, oči i uši, naši jezici? Koji nam je krajnji cilj koji želimo postići u ovom mjesecu i nakon njega? Da li je to oprost grijeha, jači iman, ljepše ponašanje? Ili je krajnji cilj da se nekako ti dani isposte i izdrže pa da se vratimo starim navikama, ako ih uopće i ostavimo u ramazanu?
Ovo su neka od pitanja koja sebi moramo postaviti i na njih odgovoriti, ukoliko želimo da nam ramazan bude ispravan i potpun i ukoliko se nadamo nagradi od Gospodara. Svjedoci smo, draga braćo i sestre, da je ramazan postao mjesec u kome se danju posti da bi se navečer prejedalo, u kome se misli najviše usmjere ka tome šta večeras jesti za iftar? Šta novo jesti i probati, jer nam je onih desetak različitih jela koje konzumiramo već dosadilo pa nam treba nešto drukčije? Naše supruge, majke i sestre, većinu ramazana provedu u kuhinji spremajući raznovrsna jela, a zašto i ne bi kad onaj ko spremi iftar postaču ima nagradu kao i sami postač? Kao da ženi ne trebaju druga dobra djela osim spremanja iftara. Muhammed, a.s., preselio je na ahiret, a nikada se dva dana zaredom nije najeo hljeba. Šta mislite kako je tek jeo u ramazanu? Šta bi nam rekao kada bi vidio da smo mjesec posta pretvorili u mjesec prejedanja, mjesec u kome se treba sustegnuti od hrane u mjesec u kome se najviše hrane baci u smeće?
Draga braćo i sestre, da bismo istinski doživjeli ramazan, ušli u njega, a i on u nas, moramo se potruditi da nam predstojeći dani budu drukčiji od svakodnevnice. Potrudimo se u ibadetu, družimo se što više sa Časnim Kur'anom, spominjimo Gospodara, tražimo oprosta od Njega, klanjajmo nafile i dijelimo sadaku, čitajmo vjersku liretaturu i gledajmo vjerske programe i predavanja. Postimo svojim tijelima, srcima i dušama od onoga što je ružno, jer ako ne ostavimo grijehe za vrijeme posta onda nam ni sam post neće biti ispravan, spremajmo hrane onoliko koliko je dovoljno za ukućane kako ne bi dolazili u iskušenje da hranu bacamo, jedimo umjereno i ostavimo jednu trećinu slobodnu u našim stomacima za naše duše, pored dvije trećine koje ćemo puniti hranom i pićem.
U nastavku ću vam ispričati priču koju sam smislio, a njen cilj je pouka i metoda kako djetetu približiti značenje mjeseca ramazana.
“Sine moj, ramazan je mjesec Allahove Milosti. U njemu duša uvijek doživi nove promjene. Ljudi poste, sustežu se od jela i pića po cijeli dan, ali baš svaki dan njihove duše jedu i poje se.
“Kako to babo poste, a ustvari jedu i piju?”
“To je zato što oni hranu ostave da bi Allah bio zadovoljan sa njima, a On neće dopustit da to oni uzalud rade, već hrani i poji njihove duše, jer je duša bitnija od tijela. Ako se ne hrani i ne poji, duša umire, isto kao i tijelo. Samo ako duša umre onda tijelo čovjeku ništa ne znači. Jesi razumio sine moj?”
“Jesam, babo. Možeš li mi još malo pričati o ramazanu?”
“Hoću, hoću pričat ću ti.”
“Ramazan je, sine, uvijek bio nada i utjeha ljudima. Ljudi najviše vole onoga ko im uliva nadu i ko ih tješi u njihovim iskušenjima. Zato je ovaj mjesec svakom gost najdraži.”
“A kako to babo ramazan uliva nadu i tješi, pa nije on čovjek?”
Otac se nasmija ovim riječima, pomilova sina po kosi i reče:
“Sine moj, život je pun iskušenja, kao što u ramazanu postimo da bi nas Allah volio, i da bi mi Njega zavoljeli, tako isto On nam stalno, dok god smo živi, šalje iskušenja kako bi provjerio koliko Mi Njega volimo. Ali nas ne iskušava zato što Mu nismo dragi, i što želi da mi plačemo i budemo tužni.”
“Pa zašto to radi ako nas voli, babo?”
“Reći ću ti ovako, da bi me bolje razumio.
Tebi mama kada ne da da jedeš čokoladu, ti si tužan i plačeš, ali ona to ne radi zato što tebe ne voli, već zato što zna da će ti od puno čokolade stradati zubi. Tako nam i Allah nešto ne da, jer zna da kada bi dobili to što tražimo, to bi nas puno povrijedilo, i udaljilo od Njega. A On neće da mi budemo daleko od Njega, zato što nas voli.
Eh, upravo zato nam i šalje ramazan svake godine, da što bliže Njemu priđemo, a ako smo se u toku godine daleko od Njega udaljili, imamo priliku da Mu se vratimo.
I kad u Ramazanu pokucamo na Njegova vrata, On nam odmah otvori, bez obzira koliko smo daleko otišli, i šta smo radili, On će uvijek vrata otvoriti i dočekati nas samo ako Ga zamolimo da nas primi kod Sebe. A onda sve što nas boli i što je teško učini lijepim i slatkim. Eh, to je sine moj, hrana i piće duši o kojima sam ti govorio.
Zato nam je ramazan nada i utjeha, jer u njemu kucamo na vrata Onog koji nikad bravu ne zaključava, i sa Njegove sofre jedemo i pijemo, a tijela nam gladna i žedna. Zato se u ramazanu tako lijepo osjećamo.”
“Babo hoću i ja ove godine da postim i kucam sa tobom na Božija vrata.” “Hoćeš, sine moj, ostalo je samo par dana.”
Molim Gospodara da nam podari zdravlja, snage i imana da ispostimo mjesec ramazan, da zaslužimo Njegov oprost i nagradu, i da nas uvede na vrata Rejjan, rezervirana za postače, gdje ćemo jesti i piti dok će mnogi gladni i žedni biti.
Amin, Ya Rabbe-l-alemin!
Cjelokupna hutba i priča iz hutbe je plod autorove misli i molimo Vas da ako istu preuzmete, navedete autora!
Fotografija: Haris Zoranić
