Piše: Kamber Kamberi
Još kao razdraganu dječicu nas naučiše da je Bajram dan radosti, dan oblačenja nove odjeće… Naučiše nas da je to dan obilaska rodbine i prijatelja, dan objedovanja i uživanja… Radosno je vidjeti nas okupljene kako nasmijanih lica jedni druge srećemo, grleći se i tapšajući se po leđima, blago i radosno kažemo: „Selam alejkum, Bajram barećola, brate…“ Radosno je gledati nasmijane očeve kako vodaju svoju razdraganu dječicu za ruku kroz mahalu, u džamiju, dok vesele majke i supruge čekaju svoje junake kako bi uživali u zajedničkom bajramskom ručku.
Ali, pored ljepote i radosti, ima i sjete, a možda i tuge. Tužno je da smo sebi ostavili samo dva Bajrama, samo dvije radosti, a u našim je rukama mogućnost da ih imamo svaki dan. Razmišljam i zamišljam okupljene ashabe kako u društvu najpljemenitijeg u ljudskom rodu, Muhammeda, s.a.v.s., idu prema džamiji, nasmijanih lica jedni druge sreću, grleći se i tapšajući se po leđima jedni drugima govore: „Selam alejkum, brate…“ , baš onako kako mi radimo na Bajram – samo, pet puta dnevno…
Zamišljam ashabe, okupljene na vrelom Suncu, čekaju Muhammeda, s.a.v.s., čekaju svoga vođu, plemenitog prijatelja i iskrenog savjetnika – zar je naša bajramska radost veća od njihove radosti?
Zamišljam Poslanika, s.a.v.s., okruženog plemenitim ashabima kako sjedi i razgovara: Šta ste sanjali? Ima li bolesnih pa da ih obiđemo? Ima li onih koji su preselili pa da obiđemo porodicu? Ima li prezaduženih da im pomognemo? Ima li tužnih da ih obradujemo? Ako obradovati bolesnog, olakšati siromahu i nasmijati tužnog nije bajram – šta je onda bajram?
Zamišljam Poslanika, s.a.v.s., od Boga poslanog, prvi čovjek države, a on zastaje na molbu starice. Na nogama, odlagajući svoje obaveze, dugo sluša probleme jedne nemoćne starice – zar je naša bajramska radost veća od njene radosti?
Zamišljam Poslanika, s.a.v.s., kako je ispred sebe poredao dječicu svojih ashaba i obećao poklon prvom koji dođe do njega. Zamišljam tu dječicu kako trče prema Poslaniku, s.a.v.s., i padaju po njegovim mubarek leđima i prsima, pa im on dadne obećano – zar je naša bajramska radost veća od njihove radosti?
Zamišljam Poslanika, s.a.v.s., a on u smrtnim bolovima. Par ga još trenutaka dijeli od susreta sa Gospodarom. Nemoćnog je tijela. Sklanja zavjesu i gleda svoje ashabe, možda i posljednji put, u redove poredane – namaz obavljaju. Radost mu srce razgali. Lice mu obasja svjetlo. Osmjehuje se… – zar je naša bajramska radost veća od njegove radosti?
Podigni glavu i pogledaj! Bajramsko Sunce miluje tvoju mahalu. Pogledaj zrake kako se odbijaju na našim novim odijelima, skupocjenim vozilima i satovima. Sunce je radosno i tužno istovremeno. Svjedoči našoj radosti i grije naša nasmijana lica. Raduje se, ali je i tugom obuzeto, jer zna da je takvoj sreći i radosti pet puta dnevno svjedočilo, dok je istim tim zrakama milovala lice plemenitog Poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba, a sada – sada, samo dvaput, i to godišnje.
Podigni glavu i pogledaj! Bajramsko Sunce svojim zrakama miluje naše lijepe kuće i džamije. Sjeti se. Sjeti se u svojoj radosti svoje braće i sjeti se svojih sestara. Istim su Suncem obasjani – ali je sjaj samo otkrio prašinu i ruševine. Na njima nije nova odjeća – već pohabana. Njihove džamije i kuće nisu lijepo sređene – već srušene.
Ali, znaj – bajramska radost je tolika da je nikakve granate i zločinci ne mogu srušiti! Ti ljudi su radosni. Smiju se, susreću jedni druge i čestitaju, grle se i osmjehuju – možda i iskrenije od nas, srdačnije. Sjeti ih se u svojoj dovi i budi zahvalan. Budi zahvalan, jer nije davno bilo kad smo i mi u tom stanju bili. Neka tvoj Bajram obilježi sreća, zahvalnost i dova. Kažu: „Jednom se živi.“ No, istina je da se zapravo jednom umire, a dvaput živi – umrijeti na onome čime je Gospodar zadovoljan – e to je Bajram!
