Piše: Asim Zukić

Tačno je 30 godina od formiranja Armije Republike Bosne i Hercegovine i 30 godina od momenta kada su zvanično ustrojene snage Bošnjaka odlučile da dignu ruke od života, sve zbog patriotizma i ljubavi prema domovini, te da očuvaju ono što se sačuvati mora i kako ne bi dali podjelu i uzurpaciju onoga što se dijeliti i uzurpirati ne smije.

Zamislite, svezanih ste ruku i morate se braniti od evropske sile. Tačnije, morate se braniti i boriti protiv jedne od najsavremenijih vojnih tehnologija, a goloruki ste i nemate dovoljno za odbranu. Uz sve to, svjesni ste da su šanse za odbranu ispod nule i da morate biti mnogo mudriji i srčaniji od neprijatelja. Također, svjesni ste da ti koji vas napadaju nemaju nikakvo pravo na to i sve to rade s ciljem da nestanete. Baš tada, u tim momentima, do izražaja dolazi srčanost i patriotizam. A to je nešto što je jače od bilo koje sile u svijetu. Upravo oni srčani oficiri bošnjačkog porijekla koji su prozreli plan agresora i napustili vojne postrojbe četvrte evropske sile, mladići i djevojke pred kojima je bila mladost i život i koji su stavili sve to na službi svojoj domovini i državi – to su oni koji su odbranili ovu zemlju i to su oni koji su bili vojnici Armije RBiH.

“Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo”, rečenica je koja je poznata svakom stanovniku Bosne i Hercegovine. Ta rečenica je rečenica izrečena u ime svih onih koji su takvu vodilju nosili u srcu. Možda je oni nikad nisu uspjeli sastaviti u ovu rečenicu, možda je nikada nisu uspjeli objasniti, ali su je imali. Imali su je i vodili su se njome i ona im je bila put u ono sveto.

Čudo bosanskog otpora je potvrda ustrajnosti, želje i htijenja da se očuva suverenitet i integritet Bosne i Hercegovine. 1992. godine, Bosna i Hercegovina je po prvi put nakon 500 godina dobila priliku da bude samostalna, nezavisna i suverena država,

Jednom jedan profesor reče: “Država je skupa i iziskuje ogromnu cijenu.” Zaista je tako. Gotovo da danas nema porodice koja nije izgubila nekoga u protekloj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Sve je to potvrda da je ogromna cijena plaćena za državu Bosnu i Hercegovinu. Postavlja se pitanje: da li žalimo?

Nikada! To potvrđuju riječi preživjelih boraca koji vele: “I opet ako treba!”

I opet u Armiju. I opet na bedeme domovine. I opet za jednu i jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Jer, čovjek može da živi u više država i da putuje iz jedne u drugu, a domovina je samo jedna.

Ne zaboravimo one koji su odbranili Bosnu! Ne zaboravimo žrtve, ratne vojne invalide, demobilisane borce i sve one koji su činili Armiju RBiH. Sjećajmo ih se u dovama u mubarek mjesecu Ramazanu. Ipak, Bosna je naš Bedr, pa se sjećajmo svega toga konstantno. Ne zaboravimo našu historiju. Jer, historija uči nas sve. Nek nas jednom za svagda i nauči.

15. april je lekcija jedinstva, zajedništva i otpora onima koji čine zlo. Osnivanje Armije je poruka sloge. Radimo na svim tim vrijednostima, jer u današnjem vremenu nam baš toga i fali i treba. Žalosno je kako smo razjedinjeni u nekim stvarima.

Stoga, učimo iz 15. aprila 1992. Učimo da smo ipak jedno i da moramo takvi biti i ostati. Učimo našu djecu i potomke o tome. Jer, na mlađima svijet ostaje. Stoga, nek zaista ostane.

O ti, daj nam snage da čuvamo svoju historiju i da nam daš snage da jačamo naše jedinstvo iz dana u dan.