Ne dozvoli!

Autor poeme: Šejla Nezirević, glavni urednik

Autor fotografije: Sara Kozlić

Nad svjetlima grada ovoga
Širi se miris bijelog cvijeta moga

Tu kam na kamu drhti
Dok majčina topla ruka trepti

To je zemlja roda našeg
Ponosnog i golemog

Suzama nakvašen bajrače
Prkosno sinovi tvoji stoje
Sred bijele i tihe bašče

Obavijeni tišinom
Što reže dah
Sve poslije vas nesta
Posta prah

Suza sa nadom milošću protkana
Od života vaših zemlja satkana

Tišinom glasno govorite
Svakog musafira dinom razborite

I ne dozvoli da sudbinu tvoju kroje
Oni što ne znaju ni porijeklo ni ime tvoje

Ne dozvoli da ti svaka zora sviće s pitanjem
Ko sam? Kakvo li sam biće?

To pitanje postavlja samo ukaljan obraz
Jer savjest ne da nečasnu rabotu

Tad srce postaje golem jaz
Ne dozvoli da budeš pitan na svoju sramotu

Ne dozvoli da ti sve daljine mrtve postanu
Da te nemili pogled nespokojno prati

Jer tad nećeš moći nećeš smjeti
U visinu da se vineš

Sporo će ti prolaziti svi mrtvi časi života tvoga

Uzdahom dugim,uzdahom krhkim,stotinu puta pitaćeš sebe:
Vrijedilo je ili možda nije!