Piše: Umihana Šošić, studentica IV godine
Dragulj se ne može polirati bez trenja, niti čovjek usavršiti bez iskušenja, riječi su kineskih mudraca u kojima je djelimično satkana mudrost čovjekovog bivstvovanja na ovome svijetu. Od samog postanka, pa do odlaska na vječno počivalište, pred čovjekom su izazovi, životne prepreke i iskušenja koja ga, od jednog slabića, nejakog stvorenja, čine čvrstim i nepokolebljivim u ovozemljskom životu. Svaka uspješno savladana prepreka, otvara želju i budi motivaciju za novim izazovima, te svaki individualni uspjeh, doprinosi općedruštvenom blagostanju i napretku. U želji za uspjehom, koja neminovno mora biti velika, čovjek je poput lađe koja plovi nemirnim morem, kojom neumorno pokušava da upravlja, ali vjetrovi su ti koji mijenjaju putanju, a ne čovjek. Naučiti savladati velike talase i jake vjetrove, kako bi se došlo do zacrtanog odredišta, ključ je uspjeha.
U nastavku ćemo ukratko predstaviti plovidbu morem dr. Hamada bin Abdulaziza al-Kawaria, koju je odlučio opisati u svom autobiografskom djelu The Global Majlis, publikovanog ne tako davne 2015. godine. Možemo kazati da nije riječ o tipičnom autobiografskom djelu, već i o svojevrsnom priručniku koji obuhvata oblasti kulture, diplomatije, međunarodnih odnosa, ali i umjetnosti, s posebnim akcentom na književnost. Kroz devet različito tematiziranih poglavlja, autor pokušava dati uputstva za uspostavljanje boljih i prosperitetnijih međunarodnih odnosa, a cornerstone tog procesa leži u kulturalnoj razmjeni i obrazovanju, te slobodi upoznavanja drugog i drugačijeg. Međutim, autor naročito ističe imperativ očuvanja vlastite kulture, te odupiranju homogenizaciji koja se nameće podsredstvom ideologija i mass medija. Bogato iskustvo dr. Hamada uči čitateljstvo osnovnim principima na kojima počiva diplomatija, ali i daje konkretne primjere kako te iste principe sprovesti u djelo. Država Katar je primjer o kojeg se mogu ogledati, ne samo druge zemlje Zaljeva, već i sve one koje streme da budu centri obrazovanja, naučno-istraživačkog rada, diplomatije, umjetnosti, a da istovremeno zadrže sve svoje osobenosti koje baštine kroz svoju kulturu i tradiciju.
Pričati istim jezikom ne znači i uspostaviti dijalog. Mnogo je onih koji dolaze sa istog govornog područja, baštine identičnu kulturu i tradiciju, a ne mogu naći zajednički jezik. Stoga, postavlja se pitanje da li je nužno da ljudi dijele iste vrijednosti, običaje i tradiciju kako bi mogli razumjeti jedni druge, ili je preduvjet za to prefiks zajedničko. Dr. Hamad bilježi interesantno promišljanje o čovječanstvu, poredeći ga sa letom u avionu, u kojem dolazi do stapanja dijametralno različitih civilizacija. Jedan Kinez, Arap, Amerikanac ili Rus nemaju gotovo ništa zajedničko u pogledu kulture i tradicije. Nijhovi životi su regulisani principima i propisima koji su svojstveni samo njima, međutim da li to znači da oni ne mogu zanemariti te razlike u svrhu uspješnog leta do željene destinacije? Po završetku leta, Kinez je opet Kinez, Amerikanac je opet Amerikanac, ali su obojica mnogo sretniji jer su udruženim snagama došli do cilja. Zapravo, oni to nikad nisu ni prestali biti, ali potisnuti svoje interese ili principe, zarad općeg dobra, jeste put kojim čovječanstvo treba da ide.Upravo tako se trebamo postaviti kada pokušavamo riješiti eventualne probleme ili nesuglasice kako na lokalnom, tako i na globalnom nivou. Ukoliko nam je cilj isti, a to je sveopće dobro, mir, sigurnost, stabilnost, onda trebamo udružiti snage, zanemariti razlike i zajedno kao jedno ploviti talasima odupirući se vjetrovima koji sa sobom nos siromaštvo, nemir, glad itd. Ono što smo primijetili jeste da autor naglašava jednu licemjernost, jer su upravo ove negativne pojave često obavijene velom religije.
Obaveza mladih ljudi jeste da se bore protiv Barbara modernog doba koji uništavaju sve što simbolizira kulturu naroda. Jedno cijelo poglavlje je posvećeno ovoj temi, a adekvatan odgovor nasilnicima i uzurpatorima jeste čuvanje vlastite kulture kroz obrazovanje i učenje o njoj, a najbolji način za to jeste knjiga. Primjer halife Me'muna i razmjene knjiga sa čelnicima susjednih imperija, te osnivanje Bejtu-l-hikme (Kuće mudrosti), prvog naučno-istraživačkog instituta su oni koje je slijedila Država Katar, a plodove tog truda danas ubiru studenti diljem svijeta koji dolaze u Dohu, na seminare, konferencije, radionice, edukacije i sl. S punim pravom se može reći da je Doha glavni grad arapske kulture.
Na kraju ćemo se dotaći simbolike samog naslova knjige. Autor na nekoliko stranica slikovitim primjerima predstavlja značaj medžlisa kroz bogatu tradiciju muslimana, te navodi da je funkcija medžlisa uvijek bila ista, samo se njegova forma mijenjala pod utjecajem društveno-historijskih okolnosti. Muslimani su pridavali veliki značaj medžlisu kao mjestu na kojem se diskutovalo, razgovaralo, ali i podijumu na kojem su se udarali temelji obrazovanja budućih generacija. Danas je medžlis drugo ime za javni medijski prostor. Na društvenim mrežama, portalima, različitim blogovima i web stranicama ljudi diskutuju, vode debate i razmjenjuju mišljenja, ali ne zaboravimo da je danas (nažalost) internet primarni izvor obrazovanja mladih naraštaja. Benefite globalne mreže treba iskoristiti za promociju kulture, dijalog, upoznavanje drugih tradicija i običaja, međutim škole su mjesto gdje mladi ljudi trebaju učiti prvo o svojoj kulturi, a zatim i o drugim. Obrazovanje je naša dužnost i ono se ne završava utisnutim pečatom na diplomi!
Kroz iskustvo dr. Hamada i primjer Države Katar možemo vidjeti kako upoznavanje različitih kultura i otvorenost prema drugom i drugačijem, te sloboda mogu odigrati presudnu ulogu u razvoju jedne države. Prihvatiti različitosti i pokušati pronaći zajednički jezik zarad općeg dobra, je mapa koja pokazuje put ka uspjehu. Moramo biti isti da bismo se razumjeli je teza koju je autor u pomenutom djelu opovrgnuo. Različitosti su bogatsvo ummeta, pa ih shvatimo kao priliku za dijalog i upoznavanje, a ne kao prepreku u tome.
