Piše: Sejman Rekić, član redakcije
Svaka zemlja i narod imaju neke istaknute ličnosti bez kojih nije moguće zamisliti neki period ili važne događaje u društvu. Jedna od tih ličnosti među Bošnjacima jeste Safvet-beg Bašagić. Njegov lik i djelo nije u potpunosti poznat u našem društvu, često ga poznajemo površno, uzimajući neke crtice iz njegove bogate biografije.
Mlađe generacije Safvet-bega pamte kao pisca nekih pjesama koje su čitali u sklopu izučavanja jezika u školi, kao političara koji je djelovao u vrijeme vladavine Austro-ugarske monarhije Bosnom i Hercegovinom, a neki ga pamte po tome što je prvi Bošnjak koji je doktorirao u Beču. Safvet-beg Bašagić je rođen 6.5.1870.godine u Nevesinju, osnovnu i srednju školu je pohađao u Mostaru i Sarajevu, a školovanje je nastavio u Beču gdje je izučavao arapski, perzijski i orijentalne jezike.
Radio je kao profesor, pisao tekstove za tadašnje časopise, bio historičar, prevodilac sa orijentalnih jezika, našao je svoje mjesto u historiji ove zemlje i ostavio neizbrisiv trag, ne samo u svojoj političkoj već i u pjesničkoj karijeri.
Safvet-beg, iznad svega što je radio, bio je jedan nadprosječno nadaren pjesnik, a pisao je pod pseudonimom Mirza Safvet. U svojim je stihovima opjevao i očuvao neke važne elemente bošnjačke tradicije, a posebno je bio nadahnut patriotizmom.
Ašikovanje
Jedan poseban element u tradiciji Bošnjaka jeste ašikovanje. U prošlosti su se momci i djevojke prije sklapanja braka sastajali i razgovarali, momci bi najčešće dolazili pod prozor djevojaka i opjevavali njihovu ljepotu svojim stihovima, a nekad bi im pjevali sevdalinke. Kroz pjesme Safvet-bega se može osjetiti ljepota zaljubljenosti, njegova inspiracija djevojkama u koje je bio zaljubljen i kojima je posvećivao te stihove. Svakoj posebno bi često navodio prednosti, mane, neke specifičnosti i sve to uz posebnu dozu elegancije i sklada.
„Gledaj, draga kako slavulj
U đul-bašči ružu ljubi-
I pjeva joj slatke pjesme
Sve dok svijest ne izgubi!
Hajde da ja budem slavulj,
A ti budi rumen-ruža,
Da kušamo i mi slasti,
Koje njima ljubav pruža!“
(Sevdalije, 17)
Kada se čovjek upusti u čitanje Sevdalija i Ašiklija Mirze Safveta lako zaključuje da su tom pjesniku velika inspracija ne samo djela na bosanskom jeziku, nego posebno djela na orjentalnim jezicima koja je izučavao. U nekim pjesmama spominje poznate pjesnike arapske i perzijske književnosti, a u jednoj od pjesama ovako opisuje ljubav:
„Nit’ ti mene razumiješ,
Nit’ ja tebe razumijem;
S kijem da se sporazumim,
Kad se s tobom sporazumit-
Ne umijem?
Ja ti kažem da te ljubim,
A ti pitaš: šta to znači?
Ljubav nije puka fraza,
Da se drugom kojom frazom
Protumači.“
(Sevdalije, 32)
Kroz svoje pjesme Mirza Safvet se često bavi temama ljubavi i zaljubljenosti, vjerovatno mu je to bio način da pobjegne od stvarnosti i ozbiljnosti života. Svakako, znao je pisati i „ozbiljnije“, pa tako možemo naći njegovu „Kratku povijest Bosne“, ali i Mevlud koji je napisao.
Mevlud
Mevlud je, možemo sa sigurnošću reći, jedno od najvažnijih Safvet-begovih djela, njime je dao neizmjeran doprinos tradiciji obilježavanja rođenja Muhammeda a.s.. U svom Mevludu Safvet-beg opisuje neke od najvažnijih događaja u Muhammedovom, a.s., životu, u spjevu o rođenju je pokazao sav raskoš svog pjesništva.
„Proljetno veče na zemlju pade
po nebu zviježđa blistati stade,
između zviježđa mjesec se šeće,
i bljeskom svojim posipa cvijeće.
Nebesa trepte u moru sjaja,
Zemlja izlaže sliku od raja.
Ko iza rosne proljetne kiše,
sve nekim svježim životom diše,
sve nešto tiho šapće i veli,
sve nešto tajno traži i želi,
sve nešto rado gleda i sluša,
sve nešto novo saznati kuša.
Jer tako divne proljetne noći
Vidile nisu ničije oči.
…“
(Mevlud, Rođenje)
U svakom mevludu autori posvećuju posebnu pažnju najvažnijim događajima u Muhammedovom, a.s., životu, svaki od tih događaja označava jednu cjelinu Poslanikovog, a.s., života. Rođenje kao početak ovosvjetskog života, prva objava kao početak misije, miradž-uzdignuće u nebeske sfere kao vrhunac u misiji i smrt kao završetak i misije i života. Na početku spjeva o miradžu, Safvet-beg pokušava napraviti rekapitulaciju cijele poslaničke misije Muhammeda a.s., evo i kako:
„Mi slavimo Boga, Koji je Svog roba
Muhammeda ozvo u najljepše doba,
jedne ljene noći, na nebesa gori,
da s njim ko sa Svojim miljenikom zbori.
Te mubareć-noći, noći odabrane,
Bio je u dvoru žene Ummihane.
Klanj'o je i dugo molio se Bogu,
Da uništi mržnju i posije slogu,
Među zavađenu braću i plemena,
Od Iraka pa sve doli do Jemena!
Da arapski narod, kao jedna duša,
Njegovu nauku i zapovjed sluša,
Da trijebi korov po bijelu svijetu
I propovijeda Islam, vjeru svetu,
Koja čovječanstvo kao sunce grije
I božansku ljubav među ljude sije.
…“
(Mevlud, Miradž)
Patriotizam i lokalni patriotizam
Na kraju, Safvet-beg je dio svog pjesništva posvetio domovini, njegov patriotizam i lokalni patriotizam jako su izraženi u pjesmama njegove Hercegovačke trofande. Opjevavao je gradove Hercegovine, Hercegovinu, ali i Bosnu i Hercegovinu u cjelosti.
Svom rodnom Nevesinju je posvetio sljedeće stihove:
„Zdravo, o mila grudo, zdravo, o Nevesinje moje,
Ala si divno, krasno!
Ti si čarobom svojim opilo dušu mi mladu,
Dalo mi pojenje jasno.“
Kroz svoju trofandu opjevao je Hercegovinu na najljepši način, spominjući njene gradove, utvrde ali i druge ljepote.
„Lijepa ti si, Herceg-zemljo,
Ljepša si od majskog cvijeta,
Milija si oku mome
Od ostalog svega svijeta.
Šarno cvijeće tvoga polja,
Svijetlo borje tvoga gaja,
Više mome oku gode
Već vrtovi Eden-raja.
…“
(Hercegovini, 3)
Nakon svega navedenog, a moglo se je navest mnogo više, ne može se ne zaključiti da je Safvet-beg Bašagić svojevrstan mozaik bošnjačke tradicije kroz poeziju. Njegove pjesme i druga djela prožeti su elementima bošnjačke tradicije, uz simbiozu sa filozofijom tadađnjih perzijskih i arapskih pjesnika, a sve to uz pečat njegovog identiteta. Navedena djela su samo dio bogatog naslijeđa Safvet-bega Bašagića, a oni koji ga žele bolje „upoznati“ to mogu kroz iščitavanje svih njegovih djela-tek tada se može shvatiti prava vrijednost ovog istaknutog bosanskog intelektualca.
