Piše: Ahmed Šadinlija, student III godine; smjer Islamska teologija
Čitajući tekst „Odgajamo li muslimane ili poltrone“, kojeg je napisao Alija Izetbegović u oktobru, 1971. godine, sjetih se mini-okršaja srednjoškolskog druga i profesorice koja je, ispostavit će se samo deklarativno, često “hrabrila“ svoje učenike da uvijek kažu šta misle, postavljaju pitanja, izraze neslaganja i slično.
Naime, jedno škakljivo pitanje upućeno profesorici, poljuljalo je njen, već klimav autoritet, a zatim je posegnula za ustaljenim metodom discipliniranja buntovnika, bezobraznika koji se usuđuju suprotstaviti, izlazeći tako iz konvencionalnog okvira „edebli učenika“ – metodom: „Izlazi pred tablu!“.
Na svu sreću,
učenik je tog dana odgovarao već tri predmeta, što je zakonski ograničavalo profesoricu da kečinom nauči pameti njega i sve one koji bi potencijalno pošli njegovim putem. Nije to bio nikakav čin hrabrosti, niti ludosti, već jedan dobro iskalkuliran potez.
Tema o kojoj je pisao Alija Izetbegović, uzimajući u obzir različite okolnosti društvenog uređenja, aktuelna je i danas. Ipak, bitno je spomenuti da su okolnosti u komunističkom režimu bile plodno tlo za razvijanje osjećaja inferiornosti muslimana, što se odrazilo i na njihovo poimanje odgoja i vrijednosti koje su poželjne kod djeteta, a posljedice toga vidljive su i danas, uprkos zavidnom nivou slobode kapitalističkog društva u kojem je paljenje Svete Knjige, Časnog Kur'ana, čin slobode govora, a ne govor mržnje i vjerska netrpeljivost.
Alija Izetbegović u svom tekstu kritikuje svog bliskog prijatelja, dobrog Muslimana (kako ga on opisuje) koji piše članak o odgoju muslimanske omladine. „Čitajući ovaj članak potpuno sam shvatio smisao one izreke koja kaže da je put do pakla popločan dobrim namjerama. I ne samo to: mislim da sam dokučio barem jedan od uzroka našeg nazadovanja posljednjih stoljeća: pogrešan odgoj ljudi.“ – Alijina je reakcija na središnju poruku kritiziranog članka u kojem autor opisuje idealnog dječaka kao poslušnog, onog koji se kloni svega lošeg, nikada se ne tuče na ulici, ne gleda kaubojske filmove, ne igra fudbal, njega zakidaju – on šuti, udare mu ćušku – on ne uzvraća. Jednom riječju, on je od onih „što mrava ne bi zgazili“.
Ako uporedimo razmišljanje autora navedenog članka sa mainstreamom današnjih muslimana, nećemo naći mnogo razlika. Idealan musliman je onaj fini, nasmijani čiko koji se nikom ne zamjera, uči Kur'an danonoćno, uzdišući za nekadašnjom slavom muslimana koji su bili na krovu svijeta, pri tome čekajući Mehdija/Mesiju koji će napraviti kopernikanski obrat i donijeti pobjedu lijenim i uspavanim muslimanima beskrajnog tevekkula.
Alija Izetbegović suprotstavlja se ovakvom poimanju islama u kojem se musliman treba miriti sa sudbinom, biti poslušan svakoj vlasti, te kritikuje pedagogiju pokornosti i neprotivljenja koja se tobože argumentuje kur'anskim ajetima iako Kur'an ukida pokoravanje bilo kome doli Bogu, a princip borbe i otpora je akcentiran na mnogim mjestima u Kur'anu.
D. Vukadinović u svom članku „Poltroni do zadnjeg daha“, ističe da u svojoj višegodišnjoj opservaciji poltrona nalazi jednu zajedničku osobinu, a to je da patološki lažu, u toj mjeri da će za svoj najbanalniji vlastiti interes žrtvovati onaj opšti. Da je laž osobina munafika odnosno licemjera potvrđuje nam i hadis Muhameda, a.s.,: “Četiri su osobine koje njihovog vlasnika čine licemjerom i ko god ih posjeduje ima u sebi licemjerstva, dok ih se ne ostavi: Onaj koji, kada govori laže; kada obeća ne ispuni; kada se raspravlja pretjeruje u tome; i kada napravi dogovor poruši ga.“ (Buhari; Muslim) Navedena opservacija daje nam za pravo da poistovjetimo pojam „poltron“ sa pojmom
„munafik“.
Kraj sure Ahzab govori o odgovornosti čovjeka i važnosti govorenja istine jednim, pa, rekao bih, zastrašujućim tonom. U ovim ajetima, Allah, dž.š., kaže: O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu, On će vas za vaša dobra djela nagraditi i grijehe vam vaše oprostiti. A onaj ko se Allahu i Poslaniku Njegovu bude pokoravao – postići će ono što bude želio. Mi smo
nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen – da bi Allah licemjere i licemjerke, i mnogobošce i mnogoboškinje kaznio, a vjernicima i vjernicama oprostio. A Allah prašta i samilostan je. (Sura Ahzab, 70-73 ajet)
Neupitno je da islam traži od čovjeka da se bori protiv zla, ali također potcrtava i težinu emaneta ili svete dužnosti koju čovjek ima na leđima do te mjere da se čovjek u ajetu naziva lahkomislenim i nepravednim prema sebi.
Odgovornost koja je preteška za nebesa, Zemlju i planine, ponio je čovjek što ukazuje na to da pokornost Bogu predstavlja veliku odgovornost za koju će čovjek biti kažnjen ili nagrađen, a težina pojedinačne odgovornosti srazmjerna je osobnim kapacitetima, što vidimo i u kur'anskom ajetu: Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih: u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi. (sura Bekare, 286. ajet)
Prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, bio je revolucionar kojeg je njegova privrženost ideji koštala. Buntovnik koji je bez kalkulisanja živio i žrtvovao komforan život zarad suprotstavljanja nepravdi komunističkog režima i tako bivao zatočen u tamnicu 1946. prvi i 1983. godine drugi put, baš kao Jusuf, a.s., kojem je tamnica bila draža od iznevjere emaneta, ili Musa, a.s., koji se drhtavim prstom suprotstavljao Faraonu, jasno i na lijep način kazujući mu da on nije Bog.
Konflikt je sastavni dio života bogobojaznog čovjeka, a poltronstvo i bogobojaznost nemaju dodirnu tačku.
Musliman je odgovoran i ozbiljan čovjek, a to podrazumijeva i visoko razvijenu svijest o općem dobru. Poltroni na umu imaju vlastiti interes ili u najboljem slučaju interes svoje uže porodice, za njih nije važan napredak društva, ma koliko to autodestruktivno zvučalo.
To najbolje opisuje posljednja rečenica u tekstu Alije Izetbegovića:
Progres islama – kao i svaki drugi progres uostalom – neće doći od mirnih i pokornih, nego
od hrabrih i buntovnih.
Poltron – ništarija, kukavica, strašljivac, ulizica, laskavac, puzavac, gmizavac, beskičmenjak,
ljigavac, podrepaš, sinonimi su bosanskog jezika koji bi trebali dati uvid u doživljaj poltronstva
kao takvog.
Imajući to na umu nameće se razmišljanje:
Ako bi stvari nazivali pravim imenima, recimo koketiranje sa vlašću ili sa profesorima,
ulizivanje nadređenom, zaključili bi da to nije ni edeb, ni skromnost, ni učitivost, već upravo
navedeni sinonimi za poltrona.
