Piše: Ismihana Mehić, studentica druge godine; smjer Islamska vjeronauka i religijska pedagogija
“Bio je najljepši primjer intelektualca. To je mislilac koji je govorio istine o svome narodu,
koji se hrabro i kritički sučeljavao sa prošlošću i osvjetljavao je, ali u istom trenutku imao i
vizije. Zato je Busuladžić dragocjen.” (Dž.L.)
Rođen je na današnji dan, 1. aprila 1914. godine, u Gorici kod Trebinja. Korijeni njegove
porodice potječu iz primorskih krajeva. Busuladžići i Bešovići potječu od dva brata koji su učestvovali u osvajanju Herceg Novog, zajedno sa admiralom Hajruddinom Barbarosom. Busuladžićev pradjed je bio pomorac. To naslućuje i korijen prezimena, busola – magnetna igla.
Želja za pisanjem stvorena je za vrijeme školovanja u Sarajevskoj medresi. Najveći utjecaj na Mustafu ostavio je njegov prof. Mehmed Handžić, koji je kod učenika uvijek budio želju za samostalnim naučnim radom. Busuladžić pripada posebnim generacijama koje su zaslužne za organiziranje različitih kulturno-obrazovnih aktivnosti, bili su to studenti koji su se željeli približiti narodu ali i narod približiti sebi.
Važno je napomenuti kako je Busuladžić bio prvi Bošnjak koji je jedan dio svog obrazovanja završio u Rimu. To ukazuje na hrabrost i slobodu njegovog duha. U Rim je otišao na postdiplomski studij iz orijentalistike a za vrijeme boravka u Rimu imao je susrete sa čuvenim palestinskim muftijom El-Husseinijem, to mu je omogućilo da bolje razumije historijsku poziciju i put Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.
Busuladžić je bio poznat po svojoj eleganciji, uvijek sa mašnom ili kravatom. Nosio je odijela zapadnjačkog tipa ali s fesom, njime je isticao svoj koncept susreta Istoka i Zapada. Oženio se nakon povratka iz Rima. U brak je stupio u petak, 1942. godine, sa simpatičnom Zehrom Šestić.
Njegov punac Omer efendija je bio poznati trgovac i učenjak. Mustafina supruga Asija Zehra
hanuma rodila je dvoje djece, Lejlu i Muhameda.
Busuladžić je živio i djelovao u jako teškim vremenima, dok je skoro cijeli islamski svijet bio
koloniziran i ponižen. Bez obzira na kratak život njegovo djelovanje je od izuzetne važnosti jer se uvijek isticao na intelektualnoj sceni Bošnjaka. Godinama je bio zabranjen pisac i njegovo djelo je stavljano u negativan kontekst saradnje sa fašističkim režimom. Bošnjacima je u tom periodu negiran njihov nacionalni identitet, kao i pravo na biološki opstanak.
Bio je poznat kao izuzetan predavač, uvijek rado dočekivan gost. Njegova predavanja štampa je tada ocjenjivala kao revolucionarne i dobro prihvaćene. Bio je jako mlad ali za svoje vrijeme vrlo ugledan pisac i govornik.
Naslućivao je zlo koje donosi novi režim kao i ono što slijedi svakome ko mu se nađe na putu. Zbog svog društvenog utjecaja i intelektualne hrabrosti bio je zanimljiv policijskim organima NDH. Bio je zgrožen srpskom politikom i uvijek govorio “da su između muslimana i Srba svi mostovi porušeni.” Busuladžić se u nekoliko navrata osvrnuo na tadašnja četnička divljanja po selima istočne Bosne. On nas podučava da se ne zavaravamo lijepim riječima i lažnim obećanjima već objektivno gledamo poziciju u kojoj se nalazimo.
Polovinom aprila 1945. godine pretresli su mu stan i odnijeli njegovu pisaću mašinu. Kada su partizani ušli u Sarajevo pozvali su preko oglasne stanice sve građane da se prijave u “Vojni logor”. Mustafa je otišao ali ga nisu prozvali sa ostalim narodom. Sutradan, kada se vratio, dočekali su ga naoružani vojnici i odmah zatvorili u vojni zatvor. Nove vlasti su imale spreman spisak osoba koje treba ukloniti sa društvene scene, istaknuti kritičar socijalizma je morao biti
na tom spisku. Izveden je pred Vojni sud Komande grada Sarajeva, sud koji je bio okrutan zbog smrtnih kazni koje je često donosio. Istraga i suđenje vođeni su jako brzo, sa slabim tj. nikakvim dokazima. Zapisnik je kucan pisaćom mašinom na ekavici, to puno govori o promjeni jezičke i nacionalne paradigme u Bosni i Hercegovini. Sudski proces trajao je samo dva dana,
uz prisustvo odabranih osoba koje su doprinosile atmosferi linča. Busuladžić je u zatvoru ostao tri mjeseca i tamo preživio ogromne torture.
U presudi se kaže da je Busuladžić kriv po nekoliko tačaka čime je počinio krivična djela narodnih neprijatelja i ratnih zločinaca. Osuđen je na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak časnih prava i konfiskaciju njegove imovine u korist narodnooslobodilačkog fronta.
Mogućnost žalbe ili apelacije višem sudu nije ponuđena. Presuda je bila konačna i izvršena u najskorije vrijeme. Ova kazna i svaka njoj slična trebale su pokazati kako se nova vlast misli ozbiljno obračunavati sa svojim neistomišljenicima. Komunisti su tada morali biti u pravu, bez obzira na to što argumenti ne postoje.
Prije smrtne kazne predao je svoj Kur'an i i tespih zatvorskom brijaču kako bi on to predao njegovom sinu, nakon toga su ih odveli prema sarajevskom naselju Velešići. Kasnije su saznali da su tamo i strijeljani. Strijeljanje je izvršeno u ranim jutarnjim satima a na mjestu strijeljanja pronašli su fes i naočale, po tome je Busuladžić bio prepoznatljiv.
Mustafa Busuladžić je žrtva komunističkog režima, komunisti su znali koliko je on za njih opasan živ ali i mrtav. Njegovo tijelo je zakopano u tajnosti, ni danas ne znamo gdje mu je mezar. Bez nišana na ovoj zemlji nastanili smo Mustafu u kolektivnom pamćenju kao simbol koji nadilazi sistem koji ga je osudio na smrt.
