Piše: Merjema Opardija, studentica IV godine, smjer Islamska teologija
Svi se mi nerijetko zahvaljujemo Allahu dž.š. što nas je stvorio kao muslimane i uputio nas na Pravi put. Pri tome, ne možemo ni zamisliti da na ovome svijetu može biti išta gore od nevjerstva. Pa ipak, postoji nešto što je gore. A znate li koji su ti koji su gori čak i od nevjernika?
To su oni koji će na samom dnu Džehennema biti. Oni koji imaju dva lica, pa jedno govore dok drugo misle. I dok ti misliš da se oni zalažu za neku dobru stvar, ustvari potajno naporno rade protiv dobra. Jako su opasni, štetni po društvo i svojim postupcima razaraju zajednicu. Nema sumnje da je šteta koju licemjeri čine veća od one učinjene od strane nevjernika, čije je nevjerstvo očigledno. Ružno li je ono što oni rade. Osim što se lažno predstavljaju kao vjernici, dok im u srcu nije ostalo mjesta osim za mržnju, neiskreni su prema ljudima i od njih pokušavaju izvući samo ono što njima koristi. Od momenta kad ta korist izblijedi, odbace one sa kojima su se zarad nje i družili. Sve ovo stvara nepovjerenje među ljudima, i takvi njihovi postupci ozbiljno narušavaju temelje međuljudskih odnosa.
Zbog svoje neiskrenosti, nedobronamjernosti, laži i pretvaranja, licemjeri nisu u stanju da ljude smatraju prijateljima, jer kod njih uvijek postoji bojazan da se ne otkriju ili da su svi drugi ljudi poput njih. Eto tako je licemjerstvo u međusobnim odnosima među ljudima poput zloćudne bolesti, podmuklo djeluje i veoma snažno i efikasno uništava skladnost i harmoničnost u društvu.
Svako predstavljanje sebe samoga u boljem svjetlu nego što je to uistinu smatra se licemjerstvom i dvoličnjaštvom bez obzira da li se radi o djelima ili o vjerovanju. Kako kaže Hasan el-Basri: “Licemjerstvo je da djela koja činiš u tajnosti budu različita od djela koja činiš u javnosti i da se tvoje riječi ne podudaraju sa tvojim djelima.” Za razliku od nevjernika licemjeri se predstavljaju kao prijatelji islama i muslimana, teško ih je prepoznati i shvatiti njihove stvarne namjere, i zbog toga ih i svrstavamo u najgoru skupinu ljudi.
Razlog nečijeg licemjerstva većinom leži u sticanju ovodunjalučkih dobara i privilegija. Uglavnom nastoje da se dodvore onome ko je prema njihovom mišljenju jači bez obzira da li je istina i pravi put na nekom drugom mjestu. Pogodna situacija za licemjere je svaka situacija blagostanja i kada nije potrebna bilo kakva žrtva ili borba za ideale u koje se vjeruje.
Sjetimo li se teškog mekkanskog perioda islama, uočit ćemo da nema govora o licemjerima. Međutim, zajedno sa hidžrom, prelaska na sigurnu zonu, i jačanjem islama, uočavamo prva djelovanja i spominjanja licemjera. Nisu bili ni svjesni da sami sebi štetu i veliku kaznu navlače misleći da svojim spletkama nanose zlo islamu i muslimanima.
Nisu mirovali u svom otrovnom djelovanju krijući se iza vjere, te tako sagradiše mesdžid pored mesdžidul Kuba na čelu sa Ebu Amirom er-Rahibom, koji je još u paganskom dobu prešao na kršćanstvo, sa namjerom da se suprotstave Muhammedu a.s. i njegovoj poslanici. Ta džamija je trebala biti njegovo slonište i utvrda za dalje djelovanje protiv Poslanika a.s. Bio je ogorčen dolaskom Poslanika a.s. u Medinu, zbog čega je njegov ugled počeo da blijedi. Da bi prikrio svoje namjere, pozvao je Poslanika a.s. da klanja u njegovom mesdžidu. Oni su htjeli da dokažu da Poslanik, a.s., dozvoljava i opravdava njihov čin.
Rekli su mu: ”Mi smo napravili džamiju zbog naših staraca i iznemoglih, koji u zimskim noćima ne mogu dolaziti u tvoju džamiju. Oni bi zato dolazili u ovu džamiju, jer im je bliža.” Allahovom voljom to se desilo pred sami odlazak na Tebuk, pa je Poslanik a.s. rekao da će klanjati u mesdžidu kada se vrati, ako Allah bude htio. U povratku sa Tebuka, Džibril je došao Poslaniku a.s. sa vijestima o mesdžidu Ed-Dirar i odlučnosti onih koji su ga sagradili da ostanu u nevjerovanju i razdvajanju muslimana. Poslanik a.s. je odmah poslao ljude u Medinu da sruše mesdžid prije njegovog dolaska, jer je bila podignuta s ciljem nanošenja štete mesdžidu Kuba, osnaživanja nevjervanja prema Allahu, izazivanja nesloge i razbijanja džemata. To je jasna poruka svim muslimanima do Sudnjega dana šta, zapravo, znači sijanje nesloge i razdora u jednom džematu, a i u široj zajednici.
O tome govori 108, 109, i 110 ajet sure Et-Tewbe, u kojima Allah objavljuje Poslaniku da u njoj nikad namaz ne obavi, i navodi da će se oni sigurno zaklinjati da su najbolje željeli, A Allah je svjedok da su oni samo lažljivci u onome što su namjeravali. Naređuje se obavljanje namaza u džamijama čiji su temelji izgrađeni u strahu od Allaha i u Njegovom zadovoljstvu.
Mesdžid Ed-Dirar nije događaj koji se desio samo prvoj generaciji za vrijeme Poslanika a.s., nije događaj koji je bio i koji se ne ponavlja. Licemjerni ljudi, sa podlim namjerama i neprijateljstvom prema islamu iskorištavaju naivnost i neznanje ljudi koji su podobni za upadanje u fitnu. Oni djeluju tako da kada čovjek posmatra sa spoljašnje strane rekao bi da oni žele napredak i prosperitet društvu i zajednici, ali ono što žele je rat protiv islama i muslimana. Musliman se treba ponositi onim što učini na putu učvršćivanja bratske ljubavi i solidarnosti, a nikako svojim doprinosom raditi na cijepanju džemata i zajednice, jer to je zlo koje se ničim ne može opravdati i iza toga zla mogu stajati samo loše, a nikako dobre i iskrene namjere.
Kako se možemo bezbijedno kretati u svijetu u kojem stvari često nisu onakve kako se objašnjavaju i predstavljaju? Kako možemo biti sigurni od njihovih nečasnih namjera i kako da se odnosimo prema njima? Poslanik a.s. nam je ostavio uputsvo i za ove situacije. Sve što možemo učiniti je kontrolisati kako ćemo reagovati na njih i pobrinuti se da ne upadnemo u njihovu zamku. Kako to učiniti? Poslaniku, sallalahu alejhi ve sellem, je naređeno da ih prihvati onakve kakvim se pokazuju, da se protiv njih bori dokazima i da ih se kloni. Obraćao im se grubim i teškim riječima i zabranio da im se klanja dženaza i posjećuju mezarja. Allah, dželle šanuhu, je obavijestio Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, da je svejedno bude li tražio oprost za njih ili ne, jer im Allah neće nikada oprostiti.
Pored potrebe za prepoznavanjem podmuklih licemjernih pojava i licemjera općenito, neophodno je i da sebe i svoje namjere svako malo preispitujemo na tom polju. Da svaki vid licemjernog djelovanja izbacimo iz svoga života i svojih postupaka. Uvijek i za sve treba početi prvo od sebe, od vlastitog nefsa, tek onda možemo pozitivno djelovati na druge.
