Piše: Nejla Mujan
Mart je. Dok šetam uskim čaršijskim sokacima, udišem posebni sarajevski hal. Gužva prolaznika ispunjavala je stari dio grada, a mahala odisaše ljepotom i svježinom pretproljetnog popodneva. Ramazan se približavao, svakog časa spreman pokucati na naša vrata. S uzbuđenjem s prisjećam minulih ramazana. Ispred sebe primijetim poznato, ponosno držanje; crni kaput do koljena i beretku koja prikriva sijede vlasi. Uzbuđeno povikah: “Esselamu alejkum, djede!” – hiteći mu u susret. Razvedrio me umilan glas: “Alejkumusselam, draga moja.” Djedov osmijeh bio je poseban, od njega su mu se na licu pojavile malene jame, kao kod spokojna djeteta. Kažu da sam ih od njega naslijedila. “Ideš li prema džamiji?” – upitah ga. “Uskoro će mujezin s munare Begove džamije zaučiti podne” – odgovori mi. “Danas nam navraća nestrpljivo iščekivani gost, ramazan, je l’ tako?” – “Jeste, kćeri. Da ga uz Božiju pomoć hairli dočekamo i večeras zanijetimo prvu teraviju” – “Hoćeš li ti postiti?” – upitah ga, znajući kako su ga godine odveć sustigle, a one nisu nimalo lahko breme.
“Naravno da hoću, mila. Dok me ovo malo zdravlja služi, služit ću i ja svome Gospodaru, najčasnije kako umijem.” – tako odlučna izjava me oduševila. “Ovo je prvi ramazan bez daidže.” – ne mogoh a da ne izgovorim. “Prvi, kćeri, prvi, Allahovom voljom i određenjem. Bol će nam pritiskati srce, ali mi spremno prihvatamo sve što je zapisano.” – odgovori mi uz sjetan izraz lica. “Sjećaš li se prošlog ramazan i prvog iftara? – upitah ga. “Kako se ne bih sjećao! Tad smo još uvijek bili svi na okupu, što me naročito radovalo, jer sam ramazan uvijek doživljavao kao vrijeme zajedništva i posvećenosti bližnjima. Tvoja mama je spremila obilnu iftarsku sofru, poznavajući njezin bereket i nagradu koja pripada onome ko utoli glad postača.” – blago se nasmiješi. “Djede a kakvi su ramazani bili u starom vaktu, kad si ti bio omladinac?” – upitah ga sa zainteresiranošću. Zadubio se u svoje misli, a potom otpočeo:
“Neke isječke pamtim posve jasno, što govori o njihovoj važnosti za mene. Ono što mu nije bitno, čovjek olahko zaboravi, ne misliš li? Sjećam se lica na kojima su poigravali osmijesi, iskreni, neuprljani, nimalo usiljeni. Ovdje na čaršiji bilo je puno zanatlija. Od jutra do mraka vrijedno su radili, gradom se prolamalo mnoštvo različitih zvukova. Ako vjeruješ, još uvijek ih mogu dozvati i time počastiti uho dragom melodijom! A pred prvu teraviju bi se raširio miris havle, a ona – pripremljena s puno ljubavi, a pometena s još više!” – Djed se počinje smijati pa nastavlja: “Babo je svaku večer prije akšamskog ezana donosio vruće somune. Majka pripremi raskošnu sofru, odolijevajući sijasetu privlačnih mirisa. Uglavnom smo jeli iz jedne činije, kćeri, i to ne zbog toga jer se nije imalo za više, nego smo voljeli biti udruženi i bliski međusobno. Poslije iftara bismo raspremili sofru, uz dove zahvalnosti Gospodaru, nakon čega smo se zbijali u safove. Babo je bio naš kućni imam i znao nas je okupiti i omiliti nam namaz. A onda se svi spremimo i uputimo u džamiju na jaciju i teraviju. Naši redovni gosti bivali su mladi učenici medrese, koji su nerijetko znali proboraviti i u našem domu. Kako su bili čestiti i odani svom pozivu, voljeli smo ih i poštovali. Navečer se upućivala dova za olakšanje posta i primanje njega i svih drugih dobročinstava. Iz džamije se nije žurilo kući, a po povratku smo običavali sijeliti sve do sehura. Televizora nismo imali, poskup! A valjalo je mudro upravljati novcem i čuvati ga za našu čeljad, tek spremnu otpočeti svoj dugi put učenja i nauke. A Boga mi, fino smo muhabetili pa nam nije ni trebao. Kuća je vazda bila nakićena glasovima djece i klepetom njihovih žurnih koraka. Iza sehura odlazili bismo na sabah u džamiju; to mi je uvijek bio najdraži dio dana.”
Djed je napravio podužu stanku prije nego je dalje nastavio: “Nismo škrtarili u pohvalnim djelima i pružanju pomoći ojađenima. Moja majka je znala otključati vrata pred akšam, kako bi fukara koja je postila ugasila žeđ i glad. Hrabrio nas je i usrećavao svaki sličan čin na koji smo se velikodušno odvažavali; nismo željeli, a ni smjeli dopustiti sebi, da pisar naših dobrih djela bude besposlen.”
“A djede, kad su ljudi umanjili svoju empatiju prema drugima? I prije bih te mogla čuti kako govoriš da ste svi dijelili, tako da gotovo niko ne bi zanoćio gladan!”
“Ne znam, mila moja. Nastao je čudan vakat; niti vidimo gladna usta niti se nastoji pomoći im. Kao da se zaboravlja da je Allah, dž.š., Onaj koji daje i nagrađuje. I zapamti, mila moja: naše je samo ono što od svoga srca damo drugima.”
Umirujući glas mujezina s munare Begove džamije prekinuo je naš razgovor.