Piše: Anis Sulejmanović
Jutros me opet probudila buka.
Još se sjećam kad me jutrima budila majčina ruka, sve dok i majku ona nije progutala.
Ljudi oko mene govore mi da ne strahujem, da će sve proći nakon što buka utihne, a ja vidim da jedino što staje jesu životi meni dragih ljudi; životi moje porodice, prijatelja s kojima sam se igrala i dijelila tajne, ljubaznih komšija i drugih.
Buka je činila da oni nestaju, poredani u jednu povorku. Tome se nije nazirao kraj.
Mene doduše i nije strah. Gledala sam majku nakon što ju je buka uzela sebi. Bila je tako mirna, spokojno ležeći u tišini. Shvatila sam kako je, barem za nju, buka konačno zamrla.
Oca se i ne sjećam.
Kazali su mi da je i njega buka prisvojila sebi, a ona je valjda toliko snažna da ga je uzela silovitom brzinom, pazeći da mi svako sjećanje na njega bude zanavijek izgubljeno.
Sad se pitam – da li će jednoga dana buka doći i po mene?
Svaki dan viđam kako ona uzima moje prijatelje i poznanike. Ako će se ikad okrenuti prema meni, voljela bih to saznati, pa da budem spremna za svoj konačni smiraj.
Čula sam od starijih kako govore, zabrinuti nad našim sudbinama, da kad bi progovorile muslimanske vođe i prekinule svoju tišinu, buka bi zaposve nestala.
Kad bi samo te muslimanske vođe progovorile! Ja ih ni ne poznajem, ali, samo kada bi njihova buka pobijedila onu koja mi je uzela majku, oca i prijatelje. Možda bih tada, hodeći dobro znanim mahalama, umjesto prestravljenih lica susretala spokojna.
Možda bih i ja na koncu mogla zaspati umirena, ne pogledajući smrt, svoj posljednji smiraj.