Piše: Zejd Špijodić
Jedna od naredbi Gospodara upućenih (svakom) čovjeku, koje se prisjećamo često, a zaboravljamo je olahko, jeste zapovijed kojom nas se poziva na čitanje i proučavanje. Prvi ajeti uopšte objavljeni glase: “Uči i čitaj s imenom Gospodara tvoga Koji stvara; stvara čovjeka od zakvačka. Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru, Koji poučava čovjeka onome što ne zna.” Odabir citiranih ajeta za sami početak Objave nije nasumičan, pošto je Allah, dž.š., Sveznajući i Svemudri. Stoga im valja pristupiti s posebnom pažnjom. Zanimljivo je kako se u ajetima imperativ čitanja i učenja ne reducira na neko izdvojeno znanje. Naprotiv, sva saznanja koja su korisna i oplemenjujuća u islamu su dobrodošla. Stoga se Poslanik, a.s., utjecao Allahu, dž.š., jedino od beskorisnog znanja, jer ono među ljudima može posijati pometnju i doprinijeti tome da svojim vremenom raspolažu nesuvislo.
Kada je hilafet muslimana bio na svome vrhuncu, bivajući sjecištem svih dotad poznatih naučnih disciplina, njegovi članovi ni na trenutak nisu nipodištavali ulogu posvećenog druženja s perom, odnosno knjigom. Predvođeno imanskom, duhovnom i intelektualnom snagom, muslimansko življe je drage volje vrijeme provodilo u džamijama, ali i slavnim bibliotekama diljem hilafeta. Govorimo o čestitim generacijama koje su Allahovu, dž.š., vjeru ljubomorno čuvale od svih zlonamjernih vanjskih i unutarnjih faktora, i koje, po svemu sudeći, nisu zaboravljale dobro upamćenu Poslanikovu, a.s., dovu: “Gospodaru moj, povećaj mi moje znanje.” Udubljujući se u more kur'anskih pouka i mudrosti, te pišući i prevodeći nebrojiva djela, muslimanska ličnost postala je uzorna tadašnjem čovjeku. Onog momenta kad su pripadnici Ummeta počeli zanemarivati Božije zapovijedi, opredjeljujući se za uloge pasivnih sudionika stižuće povijesti, prestajali su biti pojedinci koji su se misije halife pridržavali u njezinoj punini. Takva misija jeste nesaglediva počast, ali ona istovremeno sa sobom donosi golemu odgovornost. Insanu kao takvom je u cjelosti potčinjeno ono što je na nebesima i zemlji, kako nalazimo u suri El-Džasije. Stoga je s jedne strane šteta, a s druge grijeh, naročito mjesto koje nam je predodredio Allah, dž.š., željeti zamijeniti nekim drugim.
Plemeniti Kur'an obiluje primjerima iz prirode koji svakog pojedinca podstiču na posvećeno razmišljanje. Neki od tih fenomensa su: nebeska tijela i smjena dana i noći, stvaranje čovjeka, oživljavanje ogoljenog tla, kiša, vjetrovi, grmljavina, ptice… Vrijedi, također, napomenuti određene blagodati kojima ljudi imaju priliku svojevoljno raspolagati, poput hrane i pića, stoke, izvora vode, nastambi i morskih plovilica. Kad se u Objavi susrećemo s ovakvim ajetima, oni obično završavaju podsjećanjem kako su oni znakovi onima koji razmišljaju, uzimaju pouku i razumiju. Osim toga, u Kur'anu ćemo nerijetko naići na čuđenje nalik ovom: “A zašto oni ne razmisle”; ili: “Ima li iko da bi pouku primio?” Imajući u vidu da Allah, dž.š., insistira na tome da čovjek propituje prirodu, istinski razmišlja o njoj i koristi se njenim sadržajem na dozvoljen način, uvidjet ćemo kako se od nas zahtjeva dinamičan, a nipošto klonuo ili smušen odnos prema stvarnosti. A, bez ikakve dvojbe, jedna od najboljih metoda pomoću koje se može doprijeti do novih saznanja koje bi se, potom, implementirale u pojedinačnu i zajedničku zbilju, jeste čitanje i pomno analiziranje pročitanog.
Muslimani su nekoć pješice ili na jahalicama putovali u udaljena mjesta ne bi li doznali zlata vrijedne informacije. To nas nimalo ne čudi, jer je Poslanik, a.s., rekao: “Ko izađe na put u potrazi za znanjem, Allah će mu olakšati put do Dženneta.” Iako nisu posjedovali sve resurse koji olakšavaju život savremenog čovjeka, nije im manjkalo nesalomljive želje za zadobijanjem novih saznanja. Božijom milošću i darežljivošću, nama su hrpe knjiga nadohvat ruke, takoreći. Teško se uopšte odvažiti i pronaći kojekakve izgovore za našu eventualnu intelektualnu malaksalost. Ne zaboravimo da Allah, dž.š., pored toga što čovjeka iskušava tegobama i nelagodnim halovima, može iskušavati i blagodatima i privilegijama, ne bi li se jasno ustanovilo kako će ko reagirati, s obzirom na to da se darovi poput novca i drugih materijalnih dobara posve lahko mogu zloupotrijebiti. U suri El-Kasas Uzvišeni nam poručuje: “I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet. (…) I ne čini nered na zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.”
U suri El-Fatir čitamo: “A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni. Allah je, doista, Silan, i On prašta.” Učenost je odličje bogobojaznih i skrušenih robova, koji se upućivanjem u istine približavaju Allahu, dž.š., i bivaju Njegovim miljenicima. Prisjetimo se hadisa Poslanika, a.s., u kojem se kaže kako su učenjaci nasljednici vjerovjesnika, ili onog drugog, u kome se oni porede sa zvijezdama na nebu, čime se želi poručiti kako takvi razdanjuju tmine i osvjetljavaju put kojim će hoditi pravovjerni. Metafora svjetla i mraka je prilično zastupljena u tekstovima islama. Tako na samom početku sure Ibrahim stoji: “Elif-lam-ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom Njihova Gospodara, izvedeš iz tmine na svjetlo, na Put Silnoga i Hvaljenoga.”
No, imajmo na umu kako stjecanje znanja nije konačni cilj koga ništa ne premašuje. Pojedinac može biti obogaćen brojnim saznanjima, ali ako ih ne iskoristi praktično, i to na pravilan način koji ne odudara od Šerijata, tada su njihove beneficije marginalne. U hadisu koga bilježi imam Tirmizi, Poslanik, a.s., upozorava vjernike da se na Sudnjemu danu neće pomaknuti ni za pedalj dok ne dadnu dževab za četiri stvari, a druga od njih je pitanje – šta je činio sa svojim znanjem? Jasno nam je kako se moderni čovjek oholo hvali tehničkim i znanstvenim postignućima do kojih je doprla tekuća civilizacija, ali je ona, s druge strane, lišena unutarnje okrjepe koja mora pratiti opisano napredovanje. Objava poimenice spominje nekolicinu naroda koji su bili materijalno imućni i tjelesno snažni, ali su zbog odmetništva od Pravoga puta izazvali Allahovu, dž.š., srdžbu nad sobom. Tako se u suri El-Fedžr kazuje: “Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj s narodom Ad uradio, s Iremom, posjednicima stubova, kojima slični nisu stvoreni, i sa Semudom, koji su stijene u dolini klesali, a i s faraonom koji je vojsku imao, koji su na zemlji obijesni bili, i smutnje na njoj umnožili, pa je Gospodar tvoj bič patnje na njih spustio.”
Mi živimo u epohi gdje se znanje, a samim tim i čitanje, visoko vrjednuju. Nećemo pogriješiti ako konstatiramo kako je jedan od najučestalijih savjeta na koje možemo naići podstrekivanje ljudi da posvećeno čitaju i pri tome, po mogućnosti, bilježe konstruktivne ideje i primisli koje im u budućnosti mogu valjavati. Postoje i naučno ustanovljene koristi čitanja, a mi ćemo spomenuti neke: jačanje mozga, koncentracije i fokusa, kreativnosti i snalažljivosti, oratorskog umijeća i poboljšanje empatije. Produktivne individue, i muslimani i nemuslimani, prilikom iznošenja vlastitih navika, obično spomenu i sklonost ka čitanju. Kao vrsni govornik i političar, Ciceron je jedne prilike rekao: “Soba bez knjiga je nalik tijelu bez duše.” Stoga, nastojmo biti okruženi knjigama i onima koji čitaju, jer niko od ljudi, ma koliko neko bio uspješan i učen, nije mogao doći do stadija u kojem bi kazao – meni više znanja nije potrebno.
