Piše: Tarik Kohnić
Vjerovatno ne postoji osoba sa Zapada koja je u najmanju ruku ljubitelj književnosti ili neke druge vrste umjetnosti, a da nije čula za Mevlanu Dželaludina Rumija, islamskog sufiju i pjesnika iz trinaestog stoljeća. Dželaludin Rumi i njegovo kapitalno djelo Mesnevija doprijeli su i do najzabačenijih kutaka Zapada, do dijelova gdje je muslimanska populacija iznimno mala ili tamo gdje čak nikako ne obitava.
Međutim, činjenica da su velika imena svjetske književnosti dospjela u sve predjele svijeta, u današnjem vremenu munjevite brzine širenja informacija i podataka nije začuđujuće prirode, ali to da je Rumi stekao popularnost velikih razmjera, te da svojim likom i djelom zauzima zavidno prvo mjesto kod glavnih tematika orijentalista, jeste ono što traži objašnjenje. Istovremeno je potreban komentar i osvrt islamskih teologa i sa gledišta izvora islama, religije koje je i on sam bio pripadnik, što se u postmodernoj kulturi popularizacije Rumija, često slučajno, ili pak namjerno izostavlja.
Stoga se sasvim opravdano postavlja pitanje: zašto je Rumi stekao toliku popularnost? Krajem dvadesetog stoljeća i u dvadeset prvom pomenuta teza se može tumačiti na sljedeći način: mnogi ljudi u aktuelnom materijaliziranom svijetu traže utjehu, toplu potporu, i sve ono čemu je glavni izvor ili pak glavni dio ljubav. A Mevlana Rumi kroz svoju praksu tesavvufa upravo to i nudi.
Međutim, u tolikoj mjeri izučavanja Mevlane i Mesnevije, i u tolikom akcentu na njegovu ljubav, milosrđe, širokogrudnost, solidarnost, oni su iz pomenutih pojmova razvili i na neki način nametnuli Rumiju jedan vid liberalizma. Opet su, što je možda i nije iznenađujuće za Zapad, uzeli samo one dijelove koji se njima dopadaju i koje mogu modernizirati, urediti i fleksibirati na ”svoj tok korita”, a pak ono što im ne odgovara kao takvo, izbacili. Obično su ti izbačeni segmenti upravo vezani za islam kao vjeru u jednog Boga, koji nije rodio i rođen nije, čiji su poslanici Musa-Mojsije i Isa- Isus, kao i Muhammed. Tom vjerovanju je pripadao i hazreti Mevlana. Uzeli su njegovo estetski uredno i lijepo poimanje ljubavi i jednakosti, ali su zapostavili tevhid etike, kao i estetike, poimanje Boga, šehadet kao temelj islama, a koji je nezaobilazan u Mesneviji itd.
Oni su od figure velikog islamskog alima i čovjeka duhovnih stepena napravili figuru koja njima odgovara – figuru čiji je glavni pravac i opredjeljenje ekstremni liberalizam, tako da u zapadnom poimanju Mevlane, njegovih riječi, pa i tesavvufa općenito univerzalnost je ta koja prednjači, čitanje i izučavanje Mesnevije je radi vlasititih potreba i zadovoljenja, a ne radi spoznaje Boga.
Biti sljedbenik, pa čak i učenik Rumija, danas znači biti osoba od univerzalne ljubavi, a tesavvufu može pripadati svako, pa i onaj koji nije musliman stvarajući opasnu sliku o tome da se tesavvuf ”otrgne” od islama (a on opet nije ni sekta niti pravac već posebna praksa islama vjere).
Prijevodi Mesnevije na Zapadu često su nepotpuni ili čak namjerno izmijenjeni kako bi odgovarali toj ”univerzalnosti.” U njima se nerijetko izbacuje ono vjersko, govoreći kako njegov sljedbenik, pa i općenito sufija može biti svako, zanemarajući činjenicu da sufija prije svega mora izglačati i kristalizirati šerijat pa tek onda preći na tarikat.
Na osnovu dotičnog trenda koji koristi i uzima od ovog islamskog velikana šta njemu odgovara, mijenjajući njegov kalup, temelj ali i srž te poentu, poruke Rumija se koriste na skoro svim većim demonstracijama, pa i na pride paradama, pozivajući se na Rumijevu beskompromisnu i bezgraničnu ljubav, a nije čest slučaj ni da njegov sema izvode žene, pa i one koje nisu muslimanke, a da ne govorimo o tome kako žena ne može, prema tarikatskim normativnim postulatima – pisanim ili usmenim izvoditi mevlevijski sema, kao što ne može prema islamskim biti imam u namazu, niti šejh, niti poslanik.
S druge strane, muslimanski svijet gleda na ove pojave i struje iz više različitih uglova gledišta. To se pogotovo može uvidjeti za prostor bosanskih muslimana, ali i muslimana na cijelom Balkanu, pa i u Republici Turskoj.
Jedna od tih struja, na primjer, usuđuje se na jedan, najblaže rečeno nepristojan način, propitivati samo Rumijevo polje akaida, te pitanje njegovog vjerovanja (imana) što za svakog čovjeka na zemlji poznaje jedino Gospodar Bog. I tako, dok na Zapadu hazreti Mevlana osvaja ljudske umove ali i srca, pojedini muslimanski krugovi raspravljaju o tome koliko ima širka (grijeha mnogoboštva), kufra (nevjerstva) te blasfemije u njegovoj Mesneviji, optužujući ga za to pobrojano.
Također, treba spomenuti i jednu posve različitu, ali ništa manje problematičnu struju koja je od Rumijevog poimanja vjere napravila vlastito promišljanje i gledanje ne u Boga, nego u samoga sebe. Pa tako, popularnost koju je Mesnevija stekla kod tih ljudi, doživjela je da su društvene mreže pune i pretrpane svakojakih citata (ponajviše ljubavnih) koji se potpisuju i pridaju hazreti Mevlani. Osim što je jedan poveći broj tih citata ili izmišljen, ili nije od samoga hazreti Mevlane, u većini slučajeva i oni koji su istiniti i vjerodostojni se tumače na jeftin i nadasve plastičan način, te se dijelovi Mesnevije koji govore o ljubavi prema Bogu objavljuju i tumače u svrhu iskazivanja ljubavi između dvije osobe. Ovo iskrivljavanje poruka i srži Mesnevije dešava se i zbog manjka mesnevihana-osobe koja ima idžazetnamu – dozvolu, vrstu licence da samo on tumači Mesneviju i to prema svom prethodniku a ne prema vlastitom navođenju.
Izvođenje sema (mevlevijskog okretanja) po trgovima i restoranima Turske nije ništa drugo do novodobiveni folklor i komercijalizam, kao što na našem prostoru mnogi novonastali spotovi imaju pojavu da glumci nose hajdarije, hrke ili tadževe- tradicionalnu dervišku odjeću, koju bi pak, smio obući samo onaj ko je ušao u tarikat posredstvom odgovorne osobe (muršida) i da se ona koristi unutar prostorija tekije, a nikako za njen plasman i prikazivanje javnosti, jer je to kontradiktorno sa kompletnim tesavvufskim učenjem o skromnosti i skrivanju pripadnosti tarikatu.
Da li sve pomenute grupacije, od zapadnih orijentalista koji uzimaju ono što njima odgovara od Rumija i tesavvufa, nasilno ali vrlo mudro i lukavo odvajajući ga od islama, preko onih koji propituju Mevlaninu ispravnost vjerne, pa sve do aktuelnog iskrivljavanja Rumijevih izreka znaju za nekoliko činjenica koje ćemo, u nastavku dati, to je pitanje koje se postavlja.
Hazreti Muhammed Jusuf Mevlana Dželaluddin iz Rumskog sultanata (otuda naziv Rumi) bio je pir – osnivač, utemeljitelj i začetnik mevlevijskog tarikata, jednog od dvanaest derviških redova. Pored toga, bio je, prije svega musliman, izvrstan alim, stručnjak za islamske nauke akaida, fikha, povijesti i drugih (a onaj koji je sufija prije svega mora biti obrazovan na šerijatskom i drugom nivou). Bio je pravnik i teolog, pa tek onda pjesnik. U pomenu tog velikog liberalizma koji vide, treba kazati da je njegov mevlevijski tarikat jedan od najortodoksnijih derviških redova i jedan od najstrožih, sa praksom obuke od hiljadu i jednog dana dok učenik ne dobije dozvolu za obavljanje sema i postajanja semazena.
Na osnovu svega kazanog, da se zaključiti kako postoje novi pogledi na hazreti pira Mevlanu, ali oni su u jednu ruku nažalost reciklaža reduciranog tesavvufa novih modernih sekulaziriranih društava, iz kojeg je izvučen sav sveti sadržaj, a posebno onaj skriveni (specifičan za sufizam) jer taj sveti skriveni sadržaj ne želi se prljati novonastalim kičerajem i šundom.
Na kraju, u kojem se obimu proučava sam lik, djelovanje i ostavština hazreti pira Mevlane je pitanje od izuzetne kompleksnosti i složenosti, ali bi se, na osnovu svega kazanog, ipak trebalo povesti računa, barem od strane muslimanskih krugova s naših prostora, kako se pripadnici derviških redova ne bi uvrijedili na ono što se prezentuje pod pojmom tesavvufa i ko sve prezentuje sljedbenike istog.
