Piše: Abdurahman Pajalić
Početak oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu spreman je i planiran godinama prije nego što će zapravo i početi. Nezavisnost Bosne i Hercegovine izglasana od strane njenih građana je slovo na papiru koje se nije moglo obrisati drugačije nego silom. Želje i ideje zlotvora od tog 1. marta 1992., godine postajale su sve zlobnije i agresivnije. Pripemali su se kako bi velikom brzinom zauzeli teritorij i pod svoju agresorsku čizmu stavili građane koji dobiše svoju državu. Naravno, hrabri narod Bosne i Hercegovine nije mogao sebi dozvoliti da tek tako izgubi domovinu i ono što se brani srcem ali i životom. S obzirom na tešku i nezavidnu situaciju, gdje je vojska tadašnje bivše države učestvovala u samoj agresiji a ne u sprječavanju konstantnih napada kao i zbog postojanja embarga na uvoz oružja bilo je potrebno formiranje jedinice koja će časno i dostojanstveno braniti svaki pedalj domovine.
Tako je formirana Armija RBiH kojoj su se pridruživali najhrabriji sinovi i kćeri koji su nerijetko i goloruki sprječavali agresorske napade. Armija RBiH je funkcionisala kao dobro organizovana vrhovna vojna jedinica zajedno sa ostalim korpusima, brigadama i vojnim skupinama koji su djelovali pod istom zastavom. Svaki dio Armije RBiH predvođen je i komandovan isključivo najsposobnijim pojedincima koji su dobro poznavali prilike područja u kojima se ratovalo ali i koji su bili vojno obrazovani poznavajući moderne ratne taktike tog vremena. Vojnici Armije RBiH su bili dobrovoljci, maloljetni, punoljetni, mladi i stari, muškarci i žene koji su nesebično dali sebe za odbranu i spas od velikog mučenja. Uspjesi ove skupine ljudi bili su nevjerovatni. Bez oružja, sa improzivanim puškama, pištoljima, minobacačima te automobilima koji su pretvarani u ratna vozila, sa uništenim tenkovima koji su kasnije popravljani, svakodnevno se branila Bosna i Hercegovina i njen narod. Ovakvi uspjesi na kotama najsurovijih planina, na hladnoći i nepodnošljivim minusima ali i na velikoj vrućini pod punom ratnom opremom, ostaju nezabilježeni i nezapamćeni.
Osvajanje, ili bolje rečeno vraćanje teritorije pod komandu Armije RBiH, moglo je uspjeti samo iskrenom borbom uz poštivanje svih zakona ratovanja koje su pripadnici naše vojske zasigurno poznavali. Uz iskrenost, vjera u pobjedu i slobodu davala je dodatni elan i snagu, neku nadljudsku moć da se savlada agresor i da se teror nikada više ne ponovi. Heroji, pripadnici Armije BiH, koji su se itekako istakli u svojim djelovanjima odlikovani su priznanjem “Zlatni Ljiljan”. Vojno odlikovanje “Zlatni ljiljan”, predstavljao je jedan od najviših priznanja za vojne uspjehe dodjeljivan istaknutim pojedincima. Sam simbol zlatnog cvijeta je preuzet iz dugogodišnje historije Bosne i Hercegovine. Mnogi od dobitnika ovog priznanja su odlikovani posthumno, što ostavlja dodatni prostor da se sjećamo najboljih sinova naše zemlje. Naravno, nikada ne smijemo dozvoliti da mi, generacije koje su ostale i koje dolaze nakon agresije, zaboravimo naše šehide, heroje, da nikada ne zaboravimo njihov doprinos u očuvanju ovog prostora na kojem mi danas živimo. Također, treba da cijenimo i one žive borce, naše očeve, djedove i majke, da od njih slušamo priče i dešavanja kako nikada ne bi potisnuli iz sjećanja ono što nas je zadesilo. Na kraju, vrijedno je spomenuti da se svake godine drugi dan ramazanskog bajrama obilježava kao Dan šehida a da se 15. april, obilježava kao Dan Armije RBiH.