Autor: Zejd Špijodić
Nezaklopljena tegla marmelade
još uvijek šutke stoji na stolu,
opkoljena brojnom koještarijom.
U kući nema žive ruke koja bi pospremila nered,
pazila da ne odgurne leptira u letu,
i uštinula sunce za obraz.
Napolju je predvečerje.
Majke bi trebale odškrinuti vratnice
i pozvati djecu da dotrče domovima.
Ipak, djeca nisu ni izašla,
nit se čuje glas što bi ih dozvao.
Kuća je ogromna.
U njoj nesmetano može živjeti
šestočlana porodica. I mačka. I ptiče,
bez da se iko od njih sudara i uzmiče.
Ipak, u njoj je jedan jedini čovjek,
zgnječen neodgonjivom samoćom;
još zaljubljen u istu ženu –
na raskrvavljenom zemljinom pedlju.
Njegov beživotni par očiju
tromim ritmom motri na ruševine.
I natpise i potpise koji nadživljavaju pisce.
I pticu što strepi pred prazninom.
I rijeku koja je zaposve prestala teći,
jer ne zna kako, ni kamo, ni kome bi.
Tu ne postoji ideja o lutanju,
o prostoru koji treba pripitomiti,
o bezdanu koji čeka da ga zakrpe.
Taj čovjek posjeduje ime,
opečeaćeno u rodnome listu,
al’ ga niko njime ne doziva.
Ima i album potrganih fotografija,
i krevetac koji ugošćuje prašinu,
i skupocjen parfem, i gajbu badema,
i čeljust što se ne da raširiti u smiješak.
I sebe za odgojiti, i sjećanja za istočiti.
Svačeg ima, ali nikog nema.
Uz golemu kuću je priljubljen oluk.
Iz njega ne otječu vodeni slapovi,
već prigušeni jecaji, neodmaštane krhotine,
zaleđeni snovi, bajate latice cvjetova.
Čovjek, opet, po hiljaditi put,
izriče odmalena poznatu molitvu.
Skrušene riječi plešu pred njim.
On ne prestaje dok posve ne ožedni.
Potom naiskap otpije čašu vode,
i na kraju istu takvu zaišće u džennetu.
Čovjek primakne paravane jedan drugom
i legne u postelju, sâm i nagih misli.
O svemu što mu je vrijedilo već je promislio.
Još jedanput pomiluje susjedni jastuk,
odnedavno ničiji, jazom otvorenih očiju.
No, niotkud se sjeti marmelade na stolu –
njene su je ruke pravile.
