Piše: Abdurahman Pajalić
Tih dana bješe jako hladno. Zima se nije ustručavala pokazati svoje oštre zube. Spremao sam se poći na posao, iako mi je bilo posve mrsko. Razmišljao sam: Ko će sad na minus deset, a krevet ovako topao? Pritom moram odlediti golfa parkiranog ispod stare kruške. U sklopu kuće imali smo garažu rezervisanu za očevog fićka, koji je paljen samo dvaput godišnje, za Bajrame.
Teške volje sam ustao, dohvatio rukavice i napao na golfa. Jedva sam ga upalio. Ne da se stara olupina sastaviti kako valja ni kad je najpotrebnije. U momentu dok sam kretao, priđe mi Hasan. Malo me i prepao svojim nijemim hodom, pošto ga nisam očekivao. Šapnu mi na uho da je Muradif poludio. (Ma, nemoguće!) Muradif je bio poznati ters u našem selu, tvrdoglavi zaljubljenik u psovku i flašu, komunista, vjeromrzac. Te noći sanjao je da hodočasti Ćabu. Što se njega tiče, to nije ništa drugo nego noćna mora. Bješe mi čudno kako je Hasan ranim jutrom već znao za tu informaciju. Navodno, Muradif je po buđenju potražio hodžu da mu oduči protiv džina i uroka. Čuvši da je Muradif prisustvovao sabahu u džamiji, cijelo selo se zapanjilo. Ipak, Muradif nije klanjao, već je strpljivo čekao hodžu da otklanja.
Prisutni su ga gledali, a nekolicina mu je nazvala selam, na šta im je on odbrusio gunđanjem. Hodža mu je pojasnio da je san dobar te da ga nikakvi džini ne spopadaju. Kako mu nije povjerovao, otišao je kod Senide, poznate seoske gatare. Senida je bacila grah pa kašike, viljuške, kamenčiće. Odgovori skalamerije na stočetu nisu zadovoljili Muradifa. Zatražio je da mu se pogleda u fildžan. Senida pristade skuhati kahvu i okrenuti fildžan, ali uz novčanu naknadu. Kahva je luksuz na današnjem vaktu da se tek tako prosipa! Iz lijevog džepa otrcanog zimskog kaputa Muradif je izvadio petobu i pružio je gatari. Ona se pokolebala; pretjerano je od komšije iščupati petobu za jedno izvrtanje fildžana. Na kraju je prelomila i uzela novčanicu, likujući nad šuškanjem pocrvenjelog parčeta papira. Brzinski su otpili kahvu, a za fildžan je trebalo sačekati nekoliko minuta da se toz spusti niz fildžanske zidove.
Senida je vidjela prizor koji nema nikakve veze s Ćabom. Dvoumila se kako da zaključak prenese Muradifu, ali nije imala izbora. Čiča je uredno platio. U donjem dijelu fildžana, stajala je silueta čovjeka s podignutim rukama ka nebu i otvorenih usta kao da nešto govori. Ovo je obično predstavljalo osobu koja je bolesna, i koja od Boga traži pomoć. Rekla mu je onako kako je i vidjela, ne birajući riječi. Nije ni završila, a uzvraćeno joj je bezbroj puta oprobanom psovkom, namijenjenom njoj lično, gatanju, ali i jadnome fildžanu. Zaprijetio joj je da takve gnusne laži ne smije nikome reći. Pored toga što je bila gatara, Senida je bila iskusna mahaluša, pa je nedugo nakon toga cijelo selo saznalo za Muradifovu bolest. Znao je to Muradif još od ranije, ali je svoju tegobu vješto krio od naroda željnog svakog trača. Bolovao je od raka pluća, što je saznao prije dva mjeseca. Krvavi kašalj i neizdrživ bol u grudima natjerali su ga da ode gradskom doktoru kojeg je nerado posjećivao.
Naše selo imalo je doktora koji bi mu dolazio dvaput mjesečno, ali njegove najbolje metode nikako nisu mogle utvrditi ništa ozibljnije od obične prehlade. Muradif nije prihvatio svoju dijagnozu i nastavio je živjeti ustaljenim načinom života, gdje su kahva i cigare bile obavezan doručak. Stanje mu se pogoršavalo a čudni snovi rojili poput pčela. Svi bjehu vrlo slični, otprilike ovako: Muradif, Ćaba, bijeli peškiri na njemu, ćelava glava i masa ljudi, koja ga zadivljena gleda i selami. Počeo se privikavati na snove. Prijali su mu, lijepo se osjećao u toj gomili jednakih. Jedne noći, sanjao je svoju kćerku Samiru koja ga doziva da joj se pridruži, da zajedno zijarete Poslanikov, a.s., mezar, i njegovu džamiju. Muradif nije imao predstavu gdje se to nalazi, ali se u njemu probudila želja da ode tamo i sretne se sa svojom dragom Samirom. Ona je, još kao malehna djevojčica, poginula od agresorske ruke, dok se s djecom ganjala po livadi u blizini školskog igrališta. Granata je pala i usmrtila nju i još troje njenih vršnjaka. Usmrtila ih je kad je najavljeno primirje, i kad su svi izašli napolje iz vlagom ispunjenih podruma, kako bi udahnuli malo svježeg zraka.
Od tog dana Muradif se potpuno promijenio. Ženu je poslao njenima u Visoko, zaprijetivši joj da se nikad ne smije vratiti u naše selo. Zatvorio se u kuću i nikome nije davao dozvolu da mu se približi. Nije tražio ničiju pomoć niti društvo, zbog čega su ga mnogi izbjegavali. Ipak, uglavnom su poštovali njegovu odluku; ostati bez djeteta, golemo je. Ali, sad kad je usnio nepreboljenu Samiru, odlučio je poduzeti sve u svojoj moći ne bi li je pronašao. San je završen, a stvarnost je pokazala Muradifu da će svoju želju teško ispuniti. Šta će bolesni starac, male penzije, skromnog kruga poznanika, još manjeg prijateljskog? Ko će njemu, koji je u džamiju ulazio samo kad mu je hodža očajnički trebao, povjerovati da želi ići na Ćabu? Muradif je jednog dana pokušao ponovo. Probudio je hodžu, ispričao mu novi san, i zamolio ga da ode u medžlis i provjeri postoji li način da se nervozni starac prikuči svetom gradu. Obećao mu je hodža da će to uraditi i da će mu javiti čim nešto sazna. Bližilo se vrijeme polaska na hadž. Još je sedam dana dijelilo sretnike od susreta s najodabranijim mjestima na Zemlji. To je značilo da za Muradifa ove godine nema mjesta, pogotovo ne za onog Muradifa što ne zna ni subhaneke.
Za ovu priču čuo je Mustafa, Hasanov prijatelj, sposoban i snalažljiv čovjek. U povjerenju je ispričao Hasanu da bi se moglo srediti nešto, ali da će to koštati gotovo duplo više od same cijene hadža za tu godinu. On mi je prenio ovu vijest, nakon čega sam je vješto razglasio ljudima po selu. Izostavio sam Senidu jer bi ona sigurno sve pokvarila. Od hodže smo tražili da redovno posjećuje Muradifa, koji mora naučiti barem neke osnove vjere. To ne bi trebalo biti toliko teško, mislili smo, jer je nekad živio u kući sa ženom koja je klanjala beš-vakat. Brzo smo skupljali pare za Muradifov podvig. Znali su ljudi da je Muradif pravo bolestan i da mu je preostao još gutljaj života, pa nek se hudnik usreći barem jedanput prije nego ga zemlja uzme u naručje. Mustafi smo predali pare, a on nas je sutradan pozvao radi radosnih vijesti. Trebalo je još samo da to saopćimo Muradifu, a ko će drugi nego hodža, koji mu je u kratkom roku postao najprisniji prijatelj.
Kada je čuo da će ići i da ga čeka mjesto u avionu, obveseljen je zaplakao. Susrest će se sa Samirom nakon toliko godina! Noć pred polazak, kašalj ga je toliko stegnuo, da je jedva preživio, ali želja za ostvarenjem sna bila je jača od umiranja. Otputovao je Muradif, uzbuđen i uplašen. Pričali su nam ljudi da je tamo, kao i u selu, dosta vremena provodio sam. Vodio je monologe, hodao ukrug, klimao glavom. On bješe uvjeren da prijateljuje sa Samirom. Osjećao se potpuno zdravim i punim snage. Obavio je sve hadžske obrede bez većih problema. Kada se trebalo vratiti nazad kući, stanje mu se pogoršalo; bližio se kraj druženja sa Samirom. Silno je želio ostati, ali to nipošto nije bilo moguće. U selo se vratio bolestan. Krvavi kašalj, vrtoglavice i migrene, razvaljivale su njegovo slabašno tijelo. Devet dana nakon povratka nas je napustio. Otišao je Muradif, u konačnici, čist kao beba kad se prvi put susretne s dunjalukom; kao pahulja, kao prvo januarsko svitanje, kao nikad upotrijebljena mušema. Otišao je onako kako nije mogao predvidjeti. Ispratili smo ga šutke, misleći: Hoćemo li i mi ovako čisti, s pokajanjem u prsima, biti predati zemljinoj utrobi?
