Piše: Lamija Spahić, zamjenik glavnog urednika
Novembarske zrake sunca probijale su se kroz oblake kao da su htjele pokazati da ima još toplote za nas zimogrizne. Hodala sam prema zgradi Fakulteta, boreći se sa mislima onako kako se sunce borilo sa oblacima, samo što ja nisam bila prkosna kao sunce. Hiljade misli poput bujice navirale su u moj već opterećeni mozak.
Ponovo sam se, po ko zna koji put vratila u djetinjstvo. Film se polahko odmotavao, a ja kao da sam osjetila miris kahve i čula nenu koja mi govori da ne ometam djeda, „Vrati se ‘vamo, vidiš da uči“. A ja, jedina djedova unuka, pokvarivši mu tišinu kao mali tornado utrčala sam u njegovu sobu za učenje. Nije mi bilo jasno, kako je neki „Uvod u nauku akaida“, bio bitniji od mene? Moj životni uzor, moj voljeni djed, spustio je knjigu i uzeo me u naručje. „Djede, a što ti toliko učiš, ne mora se valjda ići u školu i kad si djed?“, radoznalo sam pitala. „Narandžo moja, ti uči kad budeš bila mlada i onda nećeš morati učiti kad budeš nena. Tvoj djed je htio učiti kad je bio mlad, ali u taj vakat je morao birati između posla ili škole, a posao je bio mnogo potrebniji. Moja želja da završim fakultet uvijek je u meni kao vatra gorjela, pa mi je Bog dao da je po stare dane ostvarim.“
U mojoj maloj glavi, bila je još veća zbrka. Mene mama nekad tjera da uradim zadaću, a njemu nisu dali da ide u školu? „A djede, u koju školu ti ideš sad, jel ideš opet u Medresu o kojoj mi uvijek pričaš, jel i ta tvoja nova škola u Sarajevu?“ „Eh vidiš, reci mi sad kako se zove moja Medresa?“ „Gazi Husrev-begova medresa“, ponosno sam odgovorila, čekajući njegovu pohvalu. „Tako je, Medresa je bila temelj za ovo što sad učim, sad tvoj djed ide na fakultet, Fakultet islamskih nauka. Cijeli život sam težio ka tome, iako sam mogao biti imam i bez fakulteta, ali moje srce me uvijek vuklo u tu predivnu zgradu koja iza teških vrata krije mnoga čudesa.“ „A djede, jel’ i to u Sarajevu i što će tebi fakultet kad si ti najbolji efendija kojeg ja znam, ti uvijek znaš odgovorit na sve što te pitaju i radiš već skoro četrdeset godina, što sad moraš sjedit i učiti pa mi ne možeš pričati priče o svom djetinjstvu?“ „Znaš li onaj parking gdje se svaki puta parkiramo kad odemo u Sarajevo, eh malo iznad njeg ti je moj, a ako Bog da i tvoj fakultet. Kad uđeš u zgradu Fakulteta, na tebe se spusti takav mir, kao da si sve probleme ovog svijeta riješio i ostavio iza sebe. Profesori te poštuju i kada sa njima razgovaraš, gledaju te kao nekog ko ima ogromno znanje, bez obzira kakav ti student bio. A studenti, studenti za mene zbog mojih godina misle da sam profesor i onda se boje pričati o ispitima, a ja sam sad na istim mukama sa njima. Vjeruj mi, jabuko moja, taj Fakultet ima neku posebnu dušu, upisao bih ga opet da imam i 60, a ne 50 godina.“
Polahko sam slagala stvari. Fakultet, ispit, sve je to bilo novo za mene, ali sam tog dana u sebi odlučila da ću i ja kad porastem učiti „Uvod u nauku akaida“ i zanimljivim markerima raznih boja podvlačiti neke rečenice. Tog dana je djed ostavio knjigu i cijeli dan smo pričali, pili čaj i gledali moje najdraže crtane filmove.
Sutra, nakon što je klanjao sabah, prvim autobusom koji prolazi kroz naš mali Kladanj pedesetogodišnji imam jednog malog Medžlisa krenuo je za šeher Sarajevo. Nena mi je rekla da ima ispit iz tog famoznog akaida, a ja sam je deset puta pitala mogu li nazvati djeda da mi kaže jesu li studenti mislili da je on profesor.
Poslije podne-namaza, nazvao je, tada najstariji student i rekao nešto neni, a ona je rekla „E mašallah, sad jedi, nemoj dati sve pare na knjige i vidjet ćemo se, ako Bog da.“ Nena mi je rekla da je djed položio akaid, a meni je toplina ogrijala srce, iako nisam znala šta znači položiti nešto.
Negdje pred akšam, neko nepoznato auto je došlo u avliju. Djed je izašao iz auta i vadeći iz gepeka paket reče mojoj neni: „Stara, stavi nam krompira u rernu pa da jedemo, jutros sam samo nešto u pekari kupio i pojeo, a ne mogodoh propustiti ove knjige, tek su izašle, a vala bile su i povoljne.“ Potrčala sam u nasigurniji zagrljaj na svijetu, a moj voljeni djed iz džepa izvadi narukvicu i stavi je na moju ruku: „Ovo ti je da se sjećaš kad je djed položio akaid.“
U stvarnost me vrati sirena na autu nekog ko se htio parkirati na poznati parking ispod FIN-a. Pogledah na sat i vidjeh da kasnim na vježbe iz Usuluddina, pa ubrzah korak da stignem do našeg Fakulteta.
Otvarajući teška vrata, pomislila sam:”Koliko ih je puta moj djed otvorio i kakve su ga snage pokretale da završi fakultet u pedesetim godinama?” Gospodaru je otišao prije nego je vidio kako ponosno nosim medresansku diplomu, a bol koju sam ja osjećala u tim danima, odvela me na neku drugu stranu. Shvativši da ipak trebam slijediti svoje dječije snove, dođoh ovdje da one koje volim učinim ponosnim i da sa Fakulteta ponesem najljepše uspomene i plemenita znanja.
Zahvalivši Mu se na tome što je moja duša ovdje našla svoj mir, koračala sam prema učionici igrajući se sa narukvicom koju sam dobila za položen ispit iz akaida.
(Priča je napisana po istinitom događaju
novembar, 2022.)
